Vani je mrak.
U ognjištu gori vatra.
Stari sjedi u jednom naslonjaču,
ja u drugom.
- Za Boga treba imati vremena. Prije ga nisam imao. Sad ga imam.
Pokušava me vratiti "vjeri". Iako ja svoju nikad nisam izgubila. A on je svoju tek nedavno našao.
- Bogu je važno da znaš koliko te ljubi. Koliko si ljubljen. - odgovaram mu.
Ali on nastavlja po svome.
Misli da ljubomorni Bog želi da se samo njime bavimo.
Ja mu ne protuslovim.
S djecom se ne raspravlja.
Moraš ih pustiti da odrastu.
Da prođu cijeli proces.
Zato samo kažem:
- Još nisi stigao. Ali doći ćeš.
Misli da nisam ozbiljna.
Često sam neozbiljna u razgovoru s ocem.
Koristim ga kao poligon za oštrenje mozga i jezika.
Kažem mu nakon još jedne crne litanije.
- Nikad ne bih mogla živjeti u tvojem umu. To je užas. Ja te stvari ne mogu promijeniti, nemam utjecaj na to, ne mogu živjeti sa tim mrakom koji ulijevaš u mene.
On ne poznaje stanje uma koji ne vidi opasnost.
Zabrinutost, crnilo, zlo.
- Znaš onu o ljiljanima? Niti predu niti tkaju a koji kralj se ikada tako lijepo odjenuo.
Ili onu Da brigom ne možeš dodati svojoj visini ni palca?
- Ne moj mi te svoje pjesnike... - prekida me.
Misli da mu citiram Pabla Nerudu, jer sam mu nedavno rekla da ga čitam.
- Nisu to pjesnici. To je Isus. Novi zavjet.
Šutnja.
Moja uloga nije slušati svog oca.
On već dugo nije moj učitelj.
Moja je uloga ponavljati mu uvijek iznova koliko je ljubljen.
Iako mi ponestaje sape.
Jer ujedno moram uvjeravati i samu sebe u to.
Jer što ako ovakvi krnji i glupi,
osakaćeni i ranjeni,
nismo ljubljeni?
Što onda?
Post je objavljen 11.07.2022. u 11:55 sati.