Marketing
Gorski Kotar - Četvrti dio
Za povratak na treći dio ove priče kliknite ovdje.
Nakon što sam se pomalo zasitio obilaska Rijeke, krenuo sam prema željezničkom kolodvoru. No, prije željezničkog, prošao sam pored autobusnog koji je još uvijek onakav kakav je bio i prije 40-tak godina kad sam ga prvi put vidio – skroman, malen minimalistički, kao da je autobusno stajalište u Mrduši Donjoj, a ne u ovako velikom gradu kao što je to Rijeka.
Pored takvog skromnog kolodvora, koji kao da je tu nekad davno samo privremeno lociran, pa je ta privremenost postala stalna, smještena je raskošna crkva.
Prema wikipediji Kapucinska crkva Gospe Lurdske svojim raskošnim neogotičkim pročeljem ukrašenim mozaicima i kitnjastom kamenom dekoracijom, dominira Trgom Žabica u Rijeci. Na inicijativu provincijala Bernardina Škrivanića započeta je u veljači 1904. godine gradnja te crkve po projektu arhitekta Giovannija Marije Cureta. Konačni izgled pročelje gornje crkve dobilo je 1929. po projektu riječkog arhitekta Kornelija Budinića.
Prije glavne zgrade željezničkog kolodvora snimio sam neku sporednu, koja je, pretpostavljam, služila kao magazin ili kao radionica željezničkom osoblju. Snimio sam ju jer me podsjećala ma Mletačku arhitekturu, odnosno nešto slično kao što su sporedne kolodvorske zgrade u nedalekom Trstu.
Na moju žalost nisam baš puno vidio od glavne zgrade kolodvora. Barem ne sada jer je kompletna zgrada bila u fazi obnavljanja, pa je kao takva obučena u zaštitno ruho, kako sa strane grada tako i sa strane kolosijeka.
Prema wikipediji sedamnaest godina nakon izgradnje pruge Rijeka – Karlovac, centar grada dobiva reprezentativnu kolodvorsku zgradu. Za projekt građevine bio je zadužen glavni arhitekt Mađarskih državnih željeznica Ferenc Pfaff. Pfaff je tipološki vrlo slična zdanja projektirao u Zagrebu, Bratislavi, Pečuhu i drugdje na prostoru Austro-Ugarske. Zadani projekt izvelo je poduzeće Vjenceslava Celligoija, a 1. siječnja 1891. Rijeka dobiva zgradu željezničkog kolodvora.
Čak kad sam izašao i na sami peron, no opet ništa posebno nisam vidio od zaštitnog ruha. Svoje razočarenje ne-viđenim pokušao sam ublažiti nadom da će, kad radovi budu gotovi, zgrada kolodvora biti ljepša i impresivnija nego što je to bila do sada.
Navedeno razočarenje nije dugo trajalo. Zamijenjeno je drugim razočarenjem. Zbog radova u nekakvom tunelu, umjesto vlakom Rijeku ću napustiti autobusom koji će mene i ostale putnike prevesti do kolodvora u Lokvama (gle čuda, baš u Lokve, to ne može biti tek-tako slučajno) a tamo ću konačno dosegnuti vlak.
Evo snimka autobusa na Riječkom željezničkom kolodvoru i tunela Tuhobić na autocesti Zagreb – Rijeka snimljen iz navedenog busa.
Iako deklarativno u vlaku postoji prostor za prijevoz bicikala, u stvari njega nema, pa je isti improviziran u prostoru za putnike.
Navikao sam na ovakvu koliziju između deklarativnog i stvarnog na HŽ-u pa me to nije puno iznenadilo ni zabrinjavalo. Međutim iz nekog razloga, poznatog samo željezničkom osoblju, vlak je kasnio u polasku čitav sat. Uz malo matematike i vjerojatnost usputnog prikupljanja dodatnih minuta zakašnjenja, u meni se pojavila zebnja da ću propustiti vlak iz Zagreba za Novu Gradišku, čime ću biti „nagrađen“ neočekivano dodatnim trosatnim boravkom u metropoli Lijepe naše. Glasno sam tu zebnju podijelio s kondukterom, na što me on zamolio za malo strpljenja. I stvarno 20-tak minuta poslije mi je slavodobitno priopćio da je kontaktirao „s onima u Zagrebu“, te su mu „oni“ obećali da će me vlak za Novi Gradišku čekati u Zagrebu.
Eto, HŽ je svijet za sebe u kojemu su brzina i organizacija strane riječi, a opet su ljubaznost i susretljivost i te kako domaće riječi.
Na kolodvoru u Zagrebu sam imao taman toliko vremena da se iz jednog vlaka prebacim u drugi. Taj drugi je bio „Mađarac“ isto onakav sa prvog snimka ovog putopisa. No, ovaj nije imao odjeljka za bicikle ali je zato imao putnika, brdo putnika, prava gužva. Opet krajnjom susretljivošću i prisnom ljubaznošću kondukter mi reče da se „malo stisnem“ u hodniku pored ulaza, do Dugog Sela, a tada će se gužva bitno razrijediti, pa onda mogu ući između sjedala.
Tako je i bilo, uz napomenu da je vani grijalo nemilice (bilo je pola sedam poslije podne), pa u tih pola sata vožnje do Dugog Sela sam se znojio jednako, ako ne i više koliko za sva ova tri dana gurajući bicikl uzbrdicama. Srećom od Zagreba do tog Dugog Sela bilo je milion stajališta na kojima su se (automatski) vrata otvarala, pa sam redovito dobivao kvotu koliko-toliko svježeg zraka.
U Gradiški me sačekala moja životna suputnica, te meni i moj bicikl prebacila do Požege.
Eto to bi bilo sve o ovom nada sve zanimljivom i interesantnom putovanju. Ponosan sam na sebe što sam ga ostvario.
Post je objavljen 01.07.2022. u 18:06 sati.