"Dragi ljudi , planeta Zemlja je spašena !" reče kraljica kometa.
"E pa kad smo svi spašeni, onda doručkujmo" reče Popi.
Mnogo su jeli i pričali.
"Zašto da ne uspijemo ?" upita Mato.
"Zašto da ne nastavimo putovanja ?" reče Jules Verne i nastavi :
"Ispred nas nema nikakvih zapreka, nema kamenja na našem putu, put je slobodan, slobodniji nego
brodu što se bori sa morem, slobodniji nego balonu koji se bori sa vjetrom !"
"A sada kad nemamo nikakvih briga, što ćemo raditi, dosađivati ćemo se kraljevski.
Ja sam to predvidio ! " reče Popi, te nastavi :
"imamo na raspolaganju za igranje atopijski šah, atopijske karte, te punu vreću kobasica za jelo !"
"Kako je sada na planeti Zemlji ? " upita kraljica kometa Nina Nana.
Smijala se, zeleno zlatne oči su joj svijetlile, a kovrčava crna kosa je veselo titrala.
U svakoj kovrči je bio
jedan Svemir prepun zvijezda.
„Otkako na planeti Zemlji vladaju bolesni mozgovi, izgubili smo svi zdravi razum” reče Jules Verne.
„I svakog dana, u svakom pogledu, napredno nazadujemo”
„I od umjetnosti može da se živi, ako se baviš naivom” reče veslo Jules Verne, koji si je popio malo
previše pive.
Jules podrigne i zapjeva glasno :
"Žena je varljiva,
manje il jače
bilo kad se smije
ili kad se plače
I kao list na vjetru,
mijenja riječi
i misli!
Uvijek je jadan
onaj tko joj vjeruje,
tko joj povjerava
svoje neoprezno srce!
Ipak, nikad se ne osjeća
potpuno sretnim
tko iz tih lijepih njedara
ne pije ljubav!
Žena je prevrtljiva.
Kao pero na vjetru,
mijenja riječi
i misli!"
"Ova je pjesma nova, iz opere Rigoletto, Giuseppea Verdija" reče Jules Verne, te nastavi pjevati:
"Kolko kaplic
tolko let
Pijmo, pijmo iz radosnih čaša
da ljepota cvjeta naša
I neka prolazni trenutak pjeva
biti ushićen ženskim bokom što sijeva
Pijmo od slatkih uzbuđenja
da ljubav se lakše budi,
jer to oko cilja ravno na svemoguće srce.
Pijmo, pijmo ljubavi moja: ljubav među čašama
imat će toplije i slađe poljupce.
"Ova moderna pjesma je iz opere La traviate, Giuseppea Verdija" reče Jules Verne
tada Popi zapjeva :
"noću lutam tražeći tebe
ogrnut crnim saturnovim plaštom
samo vire crvene marsove oči
opijen plavim neptunom i maštom
lupkaju ulicama merkurove cipele u noći
tajanstveni uran svoje želje toči
čuje se smijeh lilitha u zvijezdama
gola i vruća venera žudi
za mjesečevim napetim bijelim jedrom
kovrče galaksija trepere na nebu
lutam ulicama od svemira
zbog tebe lud od nemira
žudnim dugačkim koracima
tražeći tebe u zvjezdanim oblacima"
E sad ću ja jednu reče Johnny :
"kad te vidim
u srcu imam pticu
koja pjevati hoće glasno
i htio bih te grliti strasno,
ali ptica u srcu, note nezna,
ni gramatiku ni pravila,
jedino je srce,
na vjetar stavila"
"Bravo dečki baš svi lijepo pjevate" reče Nina Nana kraljica kometa.
"Pošto ste dobri i spasili ste mene, i planetu Zemlju, zaslužujete nagradu.
Dat ću vam pola tereta zlata, sa moga svemirskog broda."
"Hvala puno Nina, kraljice kometa," reče Johnny,
"ali gdje ćemo sa tim zlatom, naša letjelica-vremeplov je mala."
“Nema brige možemo više puta prenositi zlato na planetu Zemlju, u neko skrovište pod morem.
Evo predlažem podmorje kod luke Gruž , kod Dubrovnika " reče Mato Zemljanin.
"Slažem se" reče Jules Verne
"Ok, onda puno hvala, kraljice kometa. Posado primite se posla i nosite zlato u vremeplov."
reče Johnny
"Komadić vremena , komadić je zlata, ali silnim zlatom ne možemo kupiti komadić vremena“ reče Jules
„U pravu si Jules. Znam da si pisac, ali sad nemamo vremena za mudrovanja, uzmi zlato i nosi ga u
naš vremeplov“ reče Johnny
Svi su počeli nositi zlato u njihovu malu letjelicu.
Srećom gravitacija na kometu je bila slaba, pa im je to olakšalo posao.
Površina komete je bila neravna, puna malih kratera.
Johnny, Popi, Mato i Jules u skafanderima su polako hodali, kroz debeli sloj crne prašine, noseći
svjetlucavo zlato do njihove letjelice.
Post je objavljen 18.06.2022. u 00:51 sati.