Marketing
kao struna (II.)
Bilo osjetilno, mentalno ili duhovno: dodir je taj koji stvara odnose i veze.
Ako nema dodirivanja, to dovodi do nedostatka senzualnosti, pa nerijetko oni „nedotaknuti“ postaju nesigurni u sebe.
U pandemijskom dobu, a i prije, posebno uz bolesničke ležajeve bliskost ili udaljenost između ljudi jasno je bila prepoznatljiva po spremnosti na dodir, na primjer stisak ruke u znak pozdrava ili zagrljaj.
Jer dodir otvara – ne samo u bolnici – osjetljiva pitanja: kada, koliko, s kim, od koga, s kojim ograničenjima ako je premalo, s kojim granicama ako je previše?
Čežnja za dodirom je nadmoćno velika, ali je nerijetko osujećena jednako jasnom sramežnošću ili čak gađenjem od dodira. Posebno je bilo uočljivo kako ljudi u sjevernoj Europi ne žive u kulturi dodira, takve se kulture komunikacije daleko češće njeguju na Mediteranu.
U najboljem slučaju možemo pogoditi što nam nedostaje kada doživimo dodir koji nam se sviđa.
Nedostaju ljudima iz stranih zemalja u drugoj zemlji, nedostaje im toplina koju dodir može pružiti u svakodnevnim odnosima.
Je li za očekivati da ćemo se u budućnosti više dodirivati?
Teško zamislivo.
Ali što se događa s ljudima kada dožive premalo dodira?
Nastaje li tako ljudska hladnoća na koju se ponekad žalimo?
Čak i najobičniji dodir na koži pokreće toliko složene neuralne poruke da ih znanstvenici tek sad počinju oponašati strojevima.
Post je objavljen 16.06.2022. u 11:41 sati.