Sinoć, u Kordunskoj 1, Kinoteka, održano je još jedno divno događanje: Poezija u drugom filmu: Andrijana Kos Lajtman: "Plava i smeđa knjiga".
Andrijana Kos Lajtman (Čakovec, 1978.) izvanredna je profesorica na Učiteljskom fakultetuSveučilišta u Zagrebu, gdje je nositeljica raznih kolegija iz hrvatske i svjetske književnosti. Znanstvenim je interesima usmjerena najviše usmjerena suvremenoj književnosti. Meni osobno se jako svidjela znanstvena knjiga "Autobiografski diskurs djetinstva" (Naklada "Ljevak", 2011.). Autorica je šest pjesničkih zbirki, a meni se izuzetno svidjela - iako jako teška za čitanje i promišljanje zbirka "Stepenice za Stojanku K." Andrijana na poseban način promišlja teme života i smrti, što nas dovodi do njih i na koji način reagiramo, kako nas to život obilježava...
Šesta pjesnička "Plava i smeđa knjiga" zbirka je istodobno prozračna i gusta, puna asocijacija i sugestivnih slika, značenjski usmjerena prema ljubavi - osnovnom sastojku naše egzistencije. No, tu je i sveprisutna tjeskoba svijeta u kojem danas živimo....
Izabrala sam iz nove zbirke jednu, koja će vam se, nadam se, svidjeti:
"Tamo gdje nisam" - Andrijana Kos Lajtman
Sve mi manje riječi treba za pjesmu.
Miris dima ili nedonošće laste.
Šare na stolnjaku, slikovnice neizgovorenog.
Za ljude nacrtane u nama, o kojima šutimo.
Za mrava, što mi puže po dlanu,
malo ga osjećam , malo ne osjećam.
Tek blago škakljanje među prstima,
kao djetinstvo,
kao preljub.
Mrak nije boja.
Tamanije slika.
Samo zvuk razliven u proljeće,
kada se miris lipa širi pločnicima
i poneke oči cvatu u grozdovima.
U tvojoj knjizi metafora nema.
Dječak, saonice, sestra.
Nešto ljetovanja, darovanih čarapa,
malih ženskih grudi, kinopredstava.
Sms poruke,
djevojke s travom među prstima, s
smijeh za kojim žudiš,
selo, borovi,
i jedna smrt.
Naslovi u zagradi, prepravljan,
Kao kad kažem nebo, ali u sebi.
Kao čahura metka,
podzemno disanje šume,
ili jebanje u mraku.
Nikada. Ili nikako.
Sadašnjost nikako da stigne.