Život je sreća, veselje, lijepi trenutci pa se isprepleće tuga, gubitak, loši trenutci. Sve je to život nastaviti živjeti je uspjeh. Svatko se pita da li se život bip bip zajebava sa mnom, pa i ja na svom klingonskom ? Iskreno nemam pojma što si kažem. Još nisam susreo kiborga za sugovornika koji tečno kao ja govori klingonski. Molim ga da mi se javi..
Razni gubitci koji me susreću na mome putu od točke a do točke b ( života i smrti) su kao dobra zajebancija od Miljenka Smojea. Praznoća nakon svakog gubitka je ogromna. Rastava sam mislio da je najgori mogući trenutak moga života. Ostavljenost,napuštenost koja mi je dala osjećaj da sam ćuko i ti pas napušten od svih. Hrabri ljudi stali su uz mene kad sam se odlučio boriti za ljudskost i našu djecu. Namjerno uvijek pišem naša djeca zbog toga što smatram da djeca ne mogu biti predmet trgovanja kao stvari. Umalo se to dogodilo, ali bivša supruga i ja smo u sebi našli ljudskost za razliku od bešćutnih institucija. O da dokazao sam da mogu biti ravnopravni roditelj kao tata s invaliditetom. Rekli su da to nije dobro za djecu, a da ih nisu ni pitali, Uspjeli smo i odgajamo Hanu i Teu na koje sam/ smo ponosni do neba. Da su naša djeca posebnija ili pametnija od druge. Nisu , kao ni ja. Posebne su kao svakom njegova djeca. Nemaju nikakve predrasude prema različitom i različitosti. Uostalom imaju "čaču" koji je ono što bi se reklo podosta drugačiji. Što da radim da plačem zbog toga što ne mogu trčati. odrezati nokte na desnoj ruci, pričati hrvatski. E bogme neću plakati, jerbo mi ne radi lijevo oko. Molio bi svakog zainteresiranog donora da mi daruje paletu umjetnih suza da se isplačem do bola.
Nisam lik iz bajke, nema bijelog konja, a i princeza mi utekla. Konj je plemenita životinja, nažalost mnogi ljudi se ponašaju kao "konji". Pandaka sam već opjevao, on spada među ove s navodnicima. Gubitak tate me potresao ono pravo iskonski. Osobno mislim da smrt ne postoji, te da je on tu samo u drugom smislu. Čak i u njegovom "odlasku" pojedini ljudi su se pokazali jako veliki, a neki manji od najmanjem mišića iz najveće rupe sklonog samozatrpavanju i stidu nad vlastitim postupcima za koje vjerujem nema pojma da ih čini.Moj tata je bio i uvijek će biti moj ponos. Znam da me čitaju mnogi koji imaju u obiteljima oboljele ili su sami. Ljudi volite se i cijenite svaku žrtvu koje bližnji podnosi zbog Vas. Znam da je teško biti čovjek, a još teže je to ostati Uvijek nas ima svakakvih, a najmanje hrabrih koji će ti u oči reći što misle. Ima i takvih koji se ne kriju iza vlastite dvoličnost, samodopadnost, kompleksa ili ne znam čega. Ima ih i hvala što postojite, a mišići odite u vaše rupice i samozatrpajte se :)
Jbte sam ću sebe rasplakati :)
Post je objavljen 15.06.2022. u 12:29 sati.