Pogledaj u svoje srce
Jednog dana jednostavno više nije išlo. Trčanje. Nešto se dogodilo i radost je kretanja napustila Vilkovo tijelo, a da stvar bude još gora, zamijenila ju je neka bezvoljnost. Ne mučnina, ne otpor, što bi Vilko bio u stanju savladati, znao je to, jer već je nekoliko puta lomio svoju vlastitu volju. A kažu da je to jako teško, najteže. I upravo ta bezvoljnost, nedostatak radosti prije treninga što bi inače uvijek osjećao i u čemu je beskrajno uživao, podrivali su mu volju za borbom iz dana u dan. Počeo se radovati danima bez treninga.
Ali, zanimljivo je to, nada se nije izgubila, nije nestala. Nikad, baš niti jednog jedinog trenutka, Pa čak ni onda, kad je Vilko već na kraju silno sporog (ponižavajuće sporog?) kilometra klonuo i odlučio prestati s treningom, koji više nije bio trening, već je prešao u mučenje. Sa nevjericom o vlastitoj sporosti gledao je u „garmin“, sportski sat, a u umu mu blistavo bljeskali oni daleki dani, ona sjajna vremena još i prije „garmina“, pa i ona poslije njega, jer bilo je dobrih rezultata, nikad izvrsnih, nikad nije spadao u elitu, znao je to Vilko, prihvatio je to. Nije se ni trudio postati bolji, već samo održavati formu: „Trajati što duže“, govorio je samom sebi.
I onda ovo: slom snage. I što je još gore, slom volje! Je li moguće da mu je nestala volja, koja ga je održala (možda čak i na životu), kad je slomljenog kuka i zdjelice i pod upozorenjem liječnika kako će od sad desna mu noga biti kraća od lijeve za dva centimetra, odlučio da liječnik nema pravo i kako će mu on, Vilko, to dokazati. Prvenstveno dokazati samom sebi, jer živo mu se, baš kao i uvijek, j … za tuđe mišljenje, pa je ispod radijatora vezivao letvu obloženu tkaninom, da mu služi kao gimnastička sprava. Legao bi na parket, zakačio vrhove prstiju ispod letve i otpočeo s mučnim trbušnjacima, istežući nogu do granice bola, dok bi mu graške znoja izbijale po čitavom tijelu. Odbijao je pomisao na odustajanje. Na predaju. Jer Vilku je to bilo jedno te isto.
Zašto sad tako ne razmišlja? Sve češće mu se ta misao vrzmala umom, udarajući u njegov novi način života: bez jutarnjeg trčanja, umjesto toga lagano šećući sa psom i vraćajući se bezvoljno kući … pa bez radosti, priznao je konačno samom sebi. Upravo se to dogodilo: dani bez trčanja postali su dani bez radosti. A život bez radosti ..
„Zagledaj se u svoju dubinu“, Vilko se prisjećao jedne rečenice iz jednog ljubavnog filma, koja ga je onda natjerala u cinički glasni smijeh, ali koja je sad sasvim drugačije odjekivala u njegovom umu. „Pogledaj u svoje srce, otkrij što srce želi.“
Copyright © 2022. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 05.06.2022. u 17:27 sati.