Pregled posta

Sramoćenje

Što? Ja sam u filmovima vidjela da je prije nekog izlaganja i obraćanja javnosti dobro ispričati vic - da to malo opušta atmosferu :O

Alzo... smračilo se, i taman prije paljenja ulične rasvjete, a nakon što sam zatvorila patke, čujem kako trava raste pa odem unaokolo provjeriti centimetre. Šišam ja to sada redovito, al' kiša je padala (rekla bi moja mama - Neka, neka dobre kiše... treba zemlja, al' samo da ne bude poplave...) pa računam da će se pokušati malo oteti kontroli. U kući sam bila u hlačama odrezanih nogavica iznad koljena i majici kratkih rukava, pa kako je vani poprilično svježe, čujem ponovno mamu kako govori - Obuci se, ništa se ne paziš... - te se zaogrnem velikom crnom, debelom vestom, koja je i bila njena...
Uz sve to još i uredno raščupana i u ogromnim papučama - koje mi je lako obuti i 'suzuti' kad idem u vrt, produljim na ulicu kako bih i tamo provjerila trave centimetre... A vani nigdje žive duše, pa mi padne na pamet da bih mogla produljiti malo dalje niz ulicu i na brzinu pogledati cjenik obližnje pizzerije - vidjela sam da je vani izložen.
Neš' si mislim da ne moram uvijek sve sama peći... baš bih mogla ponekad nešto i naručiti... pizzu, recimo... al' zapravo su me privukle salate - vidjeh nekoliko različitih. I taman si računam kako bi mi to bilo i isplativo: jer dok ja pokupujem sve potrebne sastojke cijena već u startu startu bude viša od ove gotove, a kako salate sama jedem, onda često neke od tih namirnica moram baciti jer neiskorištene poumiru od starosti... kad(li) začujem muške glasove u daljini. Trgnem se - zadržala sam se dulje no što sam planirala i sad riskiram svojom pojavom plašenje ljudi na ulici. Vremena za razmišljanje nije bilo previše - virnem jednim okom i vidim dva dečka koji su, zaključim, dovoljno udaljeni da bih, ako odmah krenem, mogla stići svojoj kući bez straha od bliskog susreta. Pomišljeno - učinjeno... izronim ja iz mraka (ha, bolje plašenje na daljinu nego na blizinu, vjerujte mi ;))) i taman da ću zakoračiti domu svome, kad(li) iza sebe ugledam buljuk mačaka! Strašno... sjetim se da sam ostavila otvorena ulazna vrata, a duše prodane - prodale bi se i za ljutu kobasicu, kad sam ja u pitanju ništa ne prepuštaju slučaju, pa me u stopu prate... jer gdje sam ja, tu je vjerojatno i hrana; dovoljno su mudre da to zaključe. Zapravo, ta misao im je trenutačno jedina nit vodilja kroz život :))
A što sad... zategnem ja rukama krajeve veste i ruke prekrižim na grudima, podignem čupavu glavu i dostojanstveno, koliko je to moguće bilo uz sijaset podignutih mačjih repića iza sebe, zastružem prevelikim papučama, i uz aristokratsko bjelasanje mojih potkoljenica i natkoljenica, brzim korakom, dovoljno sporim da ne izgleda kao bježanje, pođem kući. Padne mi na pamet kako bi dečki mogli izvući mobitele pa bih mogla završiti i na YT... ali zvučali su nekako previše ozbiljno za to... no zato sam se ja u sebi kotrljala od smijeha zbog prizora, a vjerojatno bih se nastavila smijati da sam ga ugledala i snimljenog... :))

No da... i sve do pred nekoliko koraka do ulaza u dvorište činilo se kako neće biti više nikakvih problema, a onda se jedno mače zalijepilo za stazu, i ni makac. Ovo je prvi put da su mali izašli iz dvorišta, i ovome se svidjelo. Vidim ja već kamo to ide, pa mi dođe da ga i ostavim tu, uličara jednog, ali pomislim kako bi ga netko mogao zamijeniti za štakora pa nagaziti i tako bi mu ulična karijera završila prije no što je i počela, pa se na brzinu sagnem i pokupim ga. A pokupila sam ga i zato što je iza njega stao i mačak Zlajo, i također ni makac... jer Zlajo prolazi pored mačića samo kad mora, i to u širokom luku (valjda iz straha da ga netko ne bi pokušao povezati s njihovim postojanjem :))), a kad misli da ne mora, onda je u stanju ostati čekati sve dok se situacija sama od sebe ne promijeni u njegovu korist. Doduše, stao je on prvo kako bi na brzinu zapišao oluk susjedove kuće, ali onda svejedno nije htio proći pored ležećeg mačića.
I tako... druge mačke su već ušle u dvorište, a kad sam ja zgrabila ovog malog, pokrenuo se i Zlajo i svi smo u zadnji tren - dostojanstveno i uzdignute glave (barem ja... a ostali s manje-više uzdignutim repićima... neki su ih na kraju malo i podvili :))), brzinom svjetlosti (nisam ni znala da mogu biti tako brza :O) uspjeli ušetati u dvorište, i s dubokim uzdahom se nasloniti na zatvorena vrata.

Kažu ljudi kako se osramotiti možemo samo sami, da nam to nikako ne može netko drugi napraviti, ali ja tvrdim da to kako bi nas mogle osramotiti naše rođene mačke... da to nisu istine... :)











Post je objavljen 31.05.2022. u 15:18 sati.