Marija je velika upravo zato što ne želi veličati samu sebe, već Boga. Ona je ponizna: njezina je jedina želja biti službenica Božja. Ona zna kako je jedini način da pridonese spasenju svijeta taj da se, namjesto da ostvaruje vlastite projekte, stavi potpuno na raspolaganje za Božje inicijative. Ona je žena nade: samo zato što vjeruje u Božja obećanja i čeka spasenje Izraela, anđeo može doći k njoj i pozvati je da se stavi u službu ostvarenja tih obećanja. Ona je žena vjere: ''Blažena ti što povjerova'', kaže joj Elizabeta. Hvalospjev Veliča - portret, da tako kažemo, njezine duše - potpuno je protkan nitima Svetog pisma, nitima preuzetim iz Božje riječi. Iz toga se vidi kako je ona u Božjoj riječi doista u svom domu, s lakoćom iz njega izlazi i u njega se ponovno vraća. Ona govori i razmišlja s Božjom riječi; Božja riječ postaje njezina riječ i njezina se riječ rađa iz Božje riječi. Ovdje vidimo i kako su njezine misli u skladu s Božjim mislima, kako je njezina volja jedno s Božjom voljom. Potpuno prožeta Božjom riječi, ona može postati majka utjelovljene Riječi. Na kraju, Marija je žena koja ljubi. Zar bi i moglo biti drugačije? Kao vjernica, koja zahvaljujući svojoj vjeri, nosi u sebi Božje misli i hoće ono što Bog hoće, ona mora biti žena koja ljubi. Osjećamo to u tihim gestama, koje se spominju u evanđeoskim izvješćima o Isusovu djetinjstvu. Vidimo to u osjetljivosti kojom u Kani uočava potrebu u kojoj su se našli mladenci i priopćava je Isusu. Vidimo to u poniznosti kojom prihvaća da bude u drugom planu tijekom Isusova javnog života, znajući da Sin mora zasnovati novu obitelj i da će Majčin čas kucnuti tek s križem, koji će biti pravi Isusov čas. Dok su se učenici razbježali, Marija je ostala pod križem. Kasnije, na Duhove, oni će se okupiti oko nje u iščekivanju Duha Svetoga. (papa Benedikt XVI)