Hrvatski narod je stari europski narod, samosvojan, politički i vojno organiziran od samog doseljavanja na današnje stanište.
Državnost (hrvatska) je kontinuirana, u oblicima primjerenim vremenima kroz koja je Hrvatska prolazila.
Izuzev jugoslavenske tragedije (negiranja naroda i države (prva integralnog jugoslavenstva, druga unitarnog jugoslavenstva)(kao da na sociološkom eksperimentu jugoslavija nismo ništa naučili pa "potrčali" u EU, čija je sudbina stoljetno tlačenje i raspad u krvi).
Zašto onda slavimo Dan državnosti 30. svibnja?
Zaboravimo Oca domovine (ne pamtimo mi ta vremena: Hrvat, Buga, Branimir, Domislav (Tomislav), ...?).
Naša državna povijest ne započinje odskora čime priznajemo agresijske i osvajačke napore (nekih neimenovanih ruskih saveznika).
Naši saveznici nisu Nijemci (protiv njih smo u sklopu AU stoljećima ratovali), nisu Francuzi (protiv njih smo ratovali), nisu Rusi (protiv njih smo u sklopu AU stoljećima ratovali).
Što onda tražimo u EU s Nijemcima koji su u 50 godina izazvali dva svjetska rata, tri-četiri puta gladovali (i opet će)(zbog gladi genocidno istrijebili narode)?
...
Nemam volje elaborirati, pored "hrvatskih" "akademika" i foteljaša-karijerista, uz narod koji nema snage oduprijeti se pretakanju vlastite sudbine u ropsku.
Satisfakcija mi je da pored takvih budalaša ishod ne može biti nego katastrofalno porazan.
Čemu služi država ako vam državni čelnici tvrde kako ćemo riješiti mnoge probleme kad odemo u ropstvo? I vi tome vjerujete.
Pri svetom kralju
Prozor Stjepanovog Doma
Priča gotski san;
modri tamjan i aroma
Puni sveti stan.
Stanac kamen, hrabri Toma
Erded, Bakač ban,
Heroj sisačkoga sloma
Sja ko onaj dan.
U katedralu, kad su teške noći,
Na Banov grob zna neka žena doći
S teškim križem cijele jedne nacije,
A kip joj veli: Majko, audiant reges:;
Regnum regno non praescribit leges,
I dok je srca, bit će i Kroacije!
Antun Gustav Matoš