Moja nikad ranije nošena bijela haljina na tirkizne i crne točkice
doživjela je svoje predstavljanje svijetu
a sve zbog tvojih očiju
a sve zbog trenutka sjaja kada me ugledaš dok ti prilazim
pa vrijedi li?
O, da! Vrijedi svakog iščekivanja i truda ispred ormara
vrijedi i puno više
Vrijedi jer se ogledam u tvojim zjenama i tvom osmijehu
i vidim sreću koja se spušta na nas kao blagoslov
Sada kada iza leđa imam sve te godine shvaćam
kako nema ljepšeg osjećaja koji se u ženi budi dok je zaljubljena
od onoga kada želi zadiviti muškarca u čijim očima vidi ljubav prema njoj
i sve dok postoji ta potreba ljubav je živa
Jednom, jednom kad prestane ta želja, ta suluda potreba,
tada je ljubav krenula pisati oproštajno pismo
Upamtila sam svaki detalj na tvome licu
željela sam što više sačuvati za zimske dane
pa da sjećanja blagujem kao marmeladu iz bakine teglice
Ti si moja najživlja stvarnost i najdraža uspomena istovremeno
Ti si tako mnogo svega u ničemu
Sad shvaćam kako se samo takva ljubav može nazivati ljubavlju
kad je ono najmanje najveće na svijetu
i kad zbog toga podižeš samoga sebe do trona, do svoje najskrivenije snage
i više nikad nemaš potrebu biti manji od sebe
Moja mala, velika ometalica si ti
I dok jure slike u oku, dok živi ta predstava od dana
više ne znam koju glazbu slušam
svaka me podsjeća na tebe
Pitam te, i ti mene pitaš, i govorimo svim tim jezicima svijeta
a samo bismo trebali reći da i ja tebe!
Znam da me želiš i da mi ne možeš nestati, ne možeš mi pobjeći,
ne možeš jer ne želiš da te odvedu tamo gdje mene nema
I ponovno ispočetka kao u pjesmi
spojeni u vrelini proljetnog dana živimo ljeto
Na tren uhvatim za podlakticu prijateljicu, brzo se cmoknemo u obraze
i već se hihoćemo mojim pričama
ja joj izrecitiram svoju najbitniju ljubavnu pjesmu tebe
a ona me gladi i drži za ruku kao što se drži maleno dijete da se ne bi izgubilo
ja sam već u mislima ponovno s tobom
Dolazim kod tete, pričam joj priče
nas dvije ručamo,
kod nas više nema nikakvih napetosti mjesecima
Sada mi možemo biti dvije žene koje se ne natječu i ništa si više ne žele dokazati
u pauzi odlazim u trgovački centar,
prije toga na podu pronalazim malu Pandu, medvjedića kojeg je netko odbacio
čitavo vrijeme dok biram artikle u dućanu mislim o njemu,
već znam da ću ga na povratku kući, ako je ostao tamo, da ću ga udomiti,
uzeti ću ga kao što sam uzela i tebe,
oprat ću ga u kupki od sapunice i ljubavi
I tebe je netko jednom tako ostavio samog osjećam,
ne bih ti to mogla učiniti
od tebe ne želim otići
po prvi put u svom životu ja se ne bojim ljubavi
i već ti dopuštam da budeš moja zmija i da se omotaš oko mene
Pandice
U dućanu pronalazim majicu s motivom leptira, slobode i pisma
I već znam, već znam kako ću tu majicu kupiti i kako ću stići pred tebe u njoj
i kako ti nećeš imati izbora nego se začuditi
Jesam li ti rekla da sam ja kraljica manifestacija?
I tebe sam izmanifestirala, i ostavljenog medvjedića, i ovu majicu u trgovini...
I sebe sam samu načinila kao tvoj najslađi izazov
I već tren kasnije, žurim i ipak stižem, sedam je i dalje moj sretan broj
uhvatila sam te kako me čekaš pogledom i oboje znamo
da znamo.
Promatramo se kao što se promatraju oni koji imaju neku tajnu
a eto svi vide i svi znaju
jer ne može se sakriti sva ova lava koja izvire iz našeg zajedničkog ja
I već znamo da ću zbog današnjeg dana morati trčati
da ću morati prijeći kilometre i uzemljiti se
Govoriš mi : ha, ipak nije šest, nego pet
zbunjuješ me i više ne znam što bi ti rekla
tvoja ljubomora je jedva zamjetna, ali ja je vidim
nasmijava me, čini me odvažnijom
i onda, onda mi kažeš:
imaš nešto u kosi...
Imaš nešto u kosi...i ja moram krenuti, zbilja moram
dok je vrijeme, dok je...
Još je sasvim malo vremena do petka...
No moj Medo je tu, uvijek, uvijek, uvijek je tu...
Kao i slika današnjeg dana, nitko, nitko, nitko
to ne može ukrasti...
Post je objavljen 23.05.2022. u 23:57 sati.