Trik kod pisanja jebeno dobrog broja „ST-ćanistike“ (što je za ovaj pesto-karatni dijamant među grumenjem od tupine na blogu.hr praktički sine-kva-non) je da se počne od sredine. A onda se, ka najdobroćudniji sarkom iz primarnog sijela, tok misli lagano (i uredno) pretače u riči u svim pravcima... Skromnost kao maska, paraliza od erudicije, toplo-hladni odnos prema čitateljima i potpuno poremećeni odnosi unutar redakcije „ST-ćanistike“ samo su plusevi za produkciju koja zadnjih deset godina cvate. Ali opet, spomenusmo dijamante, a oni se baš ne mogu bilo di iskopat rukom. Naravno, ne smije se zaboraviti ni ozbiljna priprema pred pisanje – u ovom slučaju ne bijasmo sigurni je li „lapor“ istoznačnica za „tupinu“, a pretraga nam čak ponudi i „Villu Tupinu“ ako nam ikad bude treba smještaj u Mlinima kraj Cavtata dok se budemo odmarali od pisanja, nadahnuća ili od samih sebe...
Neki dan navratih do debilaca iz redakcije. A tamo bijaše revijalno žovijalna atmosfera jer se odvijaše „Terra Luna watch-party & festival“ (određena subpopulacija naših čitatelja će svatit referencu). Na moje snebivanje i odmahivanje glavom smjesta me okružiše i gurnuše mi u ruku devedeset i devetu zapaljenu crvenu sviću uz napomenu da iako su karakterna stoka, to ne znači da ne susjećaju i da ne drže do simbolike – u njihovim čeonim režnjevima plamen simbolizira fibru/sleš/groznicu, a crvene sviće postotke. I to negativne. Do sto. Nekolicina njih poče tulit „Zeko i kripto-potočić“ zbog čega dometnuh da je vjeojatno to taj element suosjećanja, a onda krenuše u frontalni napad. Da koji mi je kua i da šta hinim s tom jetkom opaskom, na što ih upitah da ko uopće više koristi glagol hiniti u normalnom upravnom govoru jer Glembajevi su svi pomrli prije Krleže i da zašto prestadoše uzimat litij koji dobismo iz donacije birotehničkog materijala jednog brižnog čitatelja. Odgovoriše mi da ne brinem ja za litij (iako primijetih po njihovom komešanju da je ovo samo uvod u buduće prepirke i frakcijašenje oko toga koji su bolji – alkalijski ili zemnoalkalijski metali, jer već postoje stare razmirice oko zastupljenosti polumetala u periodičkom sustavu elemenata zbog čega je redakcija skoro išla u zrak, i tada pofališe litija), i da ako ne argumentima, onda me bar treba dotuć širim i arhaičnim vokabularom. Osim toga, upozoriše me da je himba temeljno ljudsko stanje i da ovim samo pokazujem svoje duboko nepoznavanje glavnih postavki Descartesove filozofije – naime, Descartesa se pogrešno citira, njegova središnja misao nije bila „Cogito ergo sum“, nego „Hinim ergo sum“. U pokušaju da objedini što to ljude izdvaja od ostatka životinjskog carstva on shvati da svinje mogu biti samo svinje, a ljudi mogu biti i ponašati se kao svinje. Poznato je da Descartes bješe sudjelovao kao špijun u tridesetogodišnjem vjerskom ratu i zato je „Hinim ergo sum“ ujedno i jedina ispravna sublimacija njegovog viđenja ratnih zbivanja iz pozicije undercover katolika duboko u protestantskoj pozadini. Ne želeći ostati dužan napomenuh kako mi ne bješe poznato da se hiniti na latinski kaže hinire, i da bi možda ispravnija verzija mogla glasiti „Buncam ergo sum“. Zvuči dovoljno latinski, a i ja se slično osjećam svaki put kad izađem iz svinjca koji hini da je redakcija jednog eminentnog bloga. Što znači da je Descartes primjenjiv i za paranormalne pojave. Na ovo se smjesta nabrijaše i napomenuše mi da su najbolji protuotrov sofizmima (na njihovom jeziku kulture i pisane riječi) šake i marte „hic et nunc“. Krenuh odložiti voštanicu jer vosak mi opeče ruke, i baš kad pomislih uvalit skužu tipa da mi ističu zadnje minute prirodnog imuniteta od Corone pa moram ić, opet me zaskočiše – da koji je ovo kua s podvaljivanjem pustih aorista, imperfekta i pluskvamperfekta, da zašto već uru vrimena pričamo ka likovi iz „Priča iz davnina“ šta bi moglo loše završit, da šta je s raspravom o temama i formatu za iduće brojeve ST-ćanistike i jel ovo znači da će se zapisnici sastanaka ubuduće morat vodit uz upotrebu aorista, imperfekta i pluskvamperfekta?
Najprije o potonjem. Dakle, nismo sigurni može li se gubljenje određenih glagolskih vremena u svakodnevnom govoru nazvati lingvocidom, ali opravdano postavljamo pitanje kad i zašto prestadosmo koristiti aorist, imperfekt i pluskvamperfekt. Inače, pluskvamperfekt (plus quam perfect) na latinskom znači „više od perfekta“. Poče li trend još u doba dok Šenoa šetaše zemljom i teroriziraše prijatelje da pročitaju rukopis „Zlatareva zlata“? Jer nije teško zamislit osobu koja po prvi put u nekoj društvenoj situaciji bijaše uvalila perfekt obični... Taj ili ta stršaše ka Rosa Parks na sicu u drugom redu iza vozača. I nije li tužno da se od aorista danas jedino naglas mogu čuti nastavci za tvorbu (-ah, -a, -a) i to u pornićima i hotelskim sobama?! Ako ljudima nije jasno da su kraći oblici prošlog vremena prikladniji za prepucavanja na Twitter-u i sličnim platformama... „Ritvitaše mi objavu“ ili „Blokiraše me“ zvuči pesto puta bolje, onda neka idu svi u kurac. Osim toga, prema trenutnim zbivanjima u Evropi, 19. stoljeće se vraća u modu... Ko to ne vidi, njegov problem, mi oduvik bijasmo ukorak s regresijom...
Povod za drugu točku rasprave bijahu kretenska tumačenja značajnog dijela čitateljstva kako brojeve „ST-ćanistike“ treba čitati između redaka. Ovo izazva žestoke podjele unutar redakcije, ali nakon maratonske sjednice usuglasismo se oko sljedećeg – između redaka je prored, prored je prazan jer u njemu ne piše ništa, zato se dio teksta između dva proreda i može definirati kao redak. Ili prored ergo redak. Međutim, budući brojevi „ST-ćanistike“ će imati prorede ispisane sitnim slovima, a svaka rič u retcima (uključujući i veznike) svoju fus notu. Solomomsko rješenje, jer tako će i oni šta baš žele (a ne znaju) čitat između redaka doć na svoje. Pritom dužina teksta u standardnom broju „ST-ćanistike“ ostaje ista pa nam ne rastu troškovi tiskanja.
Za kraj raspravismo i o još jednoj propaloj inicijativi za mega-ekskluzivni intervju. Ovaj put sa nekadašnjim intimusom sjevernokorejskog diktatora Kim Jong-una. Naime, Sine Kwa-non je, čak i za sjevernokorejske standarde, posebna vrsta tvrdolinijaša. Npr., na njegovu inicijativu iz sjevernokorejske gramatike uklonjen je kondicional, a bilo kakav oblik pregovora (uključujući i cjenkanje na pazaru) kažnjiv je streljanjem. Iako nisu poznati razlozi njegova razlaza od Kim Jong-una, Sine Kwa-non je zapravo prvi otpadnik od režima koji nije pogubljen nego osuđen na doživotnu uvjetnu kaznu zbog čega proživljava duboku, ali stvarno duboku identitetsku krizu. Naravno, o ljubomori sjevernokorejskih disidenata nije potrebno ni govoriti. Ono što je još zanimljivije (i zbog čega vanjsko dopisništvo „ST-ćanistike“ pokušavaše dogovoriti intervju) je to što je Sine Kwa-non prva osoba koja traži azil u demilitariziranoj zoni, ali iz same demilitarizirane zone. Za informaciju čitateljima, intervju bijaše naprasno prekinut kad kontakt agent „ST-ćanistike“ spomenu Sine Kwa-nonu da GERO i Kim Jong-un slave rođendan na isti dan. U Sjevernoj Koreji takva izjava se smatra izravnim napadom na državni poredak jer se zna da je osmi prvog zauzet i da je Kim Jong-un jedina osoba koja je rođena i koja će do smaka svita biti rođena na taj datum. Osobno, najviše mi je žao šta nećemo saznat kakve su Sine Kwa-nonove prognoze za plasman australskog predstavnika u finalu ovogodišnjeg Eurosonga...
Bijaše to netom prije izbijanja pandemije kad na velikoj smotri blogova koji imaju „povratničku tugu“ u naslovu upoznasmo stanovitog GerENKA, blogera iz Ukrajine s jednako disfunkcionalnom redakcijom. Kako nam spomenu, trenutno je u borbama za kontrolu nad bespravno etažiranim istočnim dijelovima prostora u kojemu se nalazi redakcija, a nastavit će objavljivat tek kad mu se slegnu dojmovi od svega skupa. Ili ako se prije toga ne slegne kat iznad od udara ruske rakete. Ne računajući bjesomučno gutanje sadržaja svake vele o povijesti odnosa SSSR-a i Rusije sa susjednim državama u prvih misec dana invazije, trenutno ne pratimo zbivanja u Ukrajini jer naučismo dovoljno. Naime, ruski problem je u nenormalno maloj gustoći naseljenosti pa uopće nije čudno da su im glavni izvozni proizvodi (tipa sirova nafta i depresija) uglavnom crne boje. Uz mogućnost da su Maša i Medo emigrirali u Kazahstan, geopolitički tim ST-ćanistike se sprema uputiti Kremlju inicijativu za izgradnju Trans-sibirske šetnice koja bi trebala ić paralelno uz Trans-sibirsku željeznicu. Ono, jebeš vlak, ajmo s noge na nogu od Ladoge do Vladivostoka. Rusima trebaju besmisleni kapitalni projekti, svitu trebaju Rusi zabavljeni besmislenim kapitalnim projektima, jer od dosade u velikoj istočnoevropskoj ravnici, opasne pizdarije mogu past na pamet... Ali da se vratimo na temu ovog odlomka – sa bogatim iskustvom iz brojnih razgovora na kontakt liniji za pomoć ekstrovertima u pandemiji (a sjebani su kad shvate da izlazak iz komfort zone – kako stalno seru introvertima – može bit isto šta i ostanak nasamo doma), otvorismo dodatnu liniju za priloge GerENKU i njegovoj borbi za kvadratnu cjelovitost redakcije na 0800-NO-FLY-PHONE. Nazovite i uz sitnu naknadu obavite dementni razgovor s trenutno dostupnim članom redakcije. A ako vas naš operater slučajno stavi na razglas, minuta se duplo plaća jer će se i ostali ubacivat za duplu dozu demencije. Možete pričati i o tome što činiste taj dan ili protekli tjedan, ali samo u aoristu, imperfektu ili pluskvamperfektu inače spuštamo slušalicu.
Ali ozbiljno razmislite o upotrebi aorista, imperfekta i pluskvamperfekta u komunikaciji doma, na poslu, u kafiću ili samo na suncu. Zvučat ćete mekše i pucketavije, a zna se da lip glagol otvara sva vrata. Samo za primjer, evo jedna crtica iz svakodnevice na zapostavljenim glagolskim vremenima, pa vi prosudite...
Na TV-u bijaše prilog o nekoj ženskoj koja uzgaja konje i Taka mi kaza da su konji stvarno lipe životinje, ali da ih se oduvik plašiše. Jer to sve ide od konja kojeg još davno dida imaše i koji radiše sve, od vršenja žita do vuče kara. Ali taj konj bijaše svojeglav pa u jednoj prilici zatopota na Taku, a ona uteče glavom bez obzira... Od tada ga izbjegavaše, a onda je školovanje odvede u Knin. Priča ponovljena bezbroj puta. I zato prigovorih da je strah od konja općenito zbog samo jednog konja skroz iracionalan i da je za razbijanje tog straha najbolje veći dio godine intenzivno se družit s konjima. Taka na to zafrktaše s gnušanjem na što je podsjetih da konji ržu, ali i plaču – baš kao i ljudi...
P.S.
Treći petog bijaše 17. godišnjica od izlaska prvog broja „ST-ćanistike“ – prođe li vrime...
Post je objavljen 14.05.2022. u 02:54 sati.