Pregled posta

STO GODINA OD ROĐENJA FRANJE TUĐMANA

ZNANSTVENI SKUP „DR.FRANJO TUĐMAN – ŽIVOT I NASLJEĐE“

Povodom stote obljetnice rođenja prvoga predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, Matica hrvatska, Hrvatski institut za povijest, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata i Hrvatski državni arhiv organizirali su znanstveni skup pod naslovom.
"Dr. Franjo Tuđman – život i naslijeđe" Skup je održan 5. i 6. svibnja 2022 u Matici Hrvatskoj u Zagrebu .

Franjo Tuđman rođen je 14. svibnja 1922. a umro je 10. prosinca 1999. kao čovjek koji je zamislio i ostvario Republiku Hrvatsku, i na taj su način Hrvati dobili svoju, samostalnu državu . Umro je kao prvi predsjednik suverene i samostalne Republike Hrvatske i zapovjednik Hrvatske vojske, umro je kao povjesničar , na povijesti je i doktorirao, a bio je i akademik član HAZU.
Dr. Franjo Tuđman prvi predsjednik Republike Hrvatske potječe iz seoske obitelji srednjega imovinskog stanja. Roditelji Franje Tuđmana Stjepan i Justina su osim Franje imali je još dva sina Ivicu i Stjepana. Otac Stjepan bio je ugledni član HSS-a i općinski načelnik, kažu povijesne činjenice. Tuđmanu je majka umrla je kada je Franjo imao samo sedam godina, već 1929. kada je Franjo pošao u osnovnu školu u Velikom Trgovišću . Nakon četiri godine, 1933. je krenuo u Državnu II. mušku građansku školu, a nakon toga u Trgovačku akademiju Udruženja trgovaca, a školovanje je trajalo od 1939. do 1941. godine. Povijesni podaci kažu da se Tuđman uglavnom uzdržavao sam.
Franjo Tuđman sudionik je antifašističkog pokreta od 1941., kao obavještajni časnik. Nakon rata radio je u Glavnom stožeru JNA u Beogradu i tada je na visokim vojno političkim položajima u Glavnoj upravi JNA. Završio je studij na Višoj vojnoj akademiji 1957. a čin general-majora stekao je 1960. godine. Na vlastiti zahtjev napustio je vojnu službu 1961. godine te se posvetio znanstveno-istraživačkom radu. Osnovao je Institut za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, čiji je ravnatelj bio od 1961. do 1967. Doktor povijesnih znanosti postaje 1965. godine. Od 1963. do 1967. je izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti, koji je kao visoko učilište otvoren 1962. godine u Zagrebu. Skupio je opsežnu povijesnu građu i pisao o povijesti Komunističke partije Hrvatske, u kojoj je, nasuprot jugoslavenskom unitarizmu, isticao nacionalnu važnost njezine borbe protiv režima Kraljevine Jugoslavije. Izbačen je zbog svojih stavova iz Saveza komunista 1967. i umirovljen.

Godine 1972. je osuđen na dvije godine zatvora radi nacionalizma, jer je njegov povjesničarski rad došao u koliziju sa službenom politikom tadašnje komunističke Jugoslavije. Iz zatvora je pušten nakon 9 mjeseci. Dao je intervju švedskoj televiziji 1981. gdje je govorio sve što jugoslavanska komunistička politika nije podržavala , te mu je ponovo suđeno zbog tzv."kontrarevolucionarne djelatnosti"; u čemu mu je posebno zamjereno isticanje broja ubijenih u Jasenovcu.Tuđman nije odobravao nacionalističku propagandu da se radi o preko 700.000 žrtava logora u Jasenovcu već je prezentirao svoje podatke od 1964. godine, iz službeno provedenog popisa žrtava rata u SFRJ. Tuđman je osuđen na 3 godine zatvora, ali je s odsluženja kazne pušten 1983. iz zdravstvenih razloga.
Tijekom 1984., vraćen je u zatvor radi izdržavanja ostatka kazne, da bi nakon četiri mjeseca zbog pogoršanja zdravstvenog stanja bio uvjetno pušten iz zatvora.
Kao zagovornik hrvatske samostalnosti, politički se angažirao potkraj 1980-ih. Godine 1989. osniva Hrvatsku demokratsku zajednicu te do smrti ostaje njezin predsjednik. Nakon pobjede HDZ-a na izborima 1990. godine, izabran je za predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske. Nakon donošenja demokratskog Ustava 1990., izabran je 1992. godine za predsjednika Republike Hrvatske.
Autor je Deklaracije o neovisnosti Hrvatske od 25. lipnja 1991. godine i preambule Ustava Republike Hrvatske. Kao vrhovni zapovjednik, vodio je obranu Hrvatske u Domovinskom ratu. Reizabran je za predsjednika RH 1997., a Hrvatska demokratska zajednica po bjedila je na parlamentarnim izborima 1992. i 1995. godine.
Temelji njegove politike bili su: ujedinjenje svih Hrvata, neovisno o ideološkoj usmjerenosti, u jedan političko-nacionalni pokret čiji je cilj bio samostalna država, ulazak u srednjoeuropski civilizacijski krug i debalkanizacija Hrvatske, obnavljanje potiskivanih hrvatskih tradicija, kulture, jezika i povijesti.
Ostao je upamćen kao karizmatična ličnost, najzaslužnija što je Hrvatska stekla svoju neovisnost, obranila se od velikosrpske agresije i oslobodila svoja okupirana područja.
U njegovu čast, kao oblik počasti, zračna luka u Zagrebu te mostovi u Dubrovniku i Osijeku
nose ime dr. Franjo Tuđman. (mzz)


O životu i radu dr. Franje Tuđmana, kao povjesničara, kao čovjeka koji je promišljao Hrvatsku izvan Federacije država Jugoslavije, te kako je Hrvatsku stvarao i stvorio, dajući veliku važnost iseljenim Hrvatima, a onda i kao i prvi Hrvatski predsjednik, te njegova uloge u vođenju rata tijekom raspada Jugoslavije, postoji vrlo mnogo dokumenata koje povjesničari proučavaju i dan danas.
Na znanstvenom skupu u Matici hrvatskoj povodom stote obljetnice rođenja prvog hrvatskog predsjednika govorilo je u dva dana desetak povjesničara znanstvenika..

Objavljujem nekoliko sažetaka izlaganja znanstvenika.

Ideja hrvatske državnosti u radovima Franje Tuđmana u izdanjima Matice hrvatske za vrijeme Hrvatskoga proljeća 1967. – 1971. tema je bila Zorislava Lukića . Naveo je da je nakon napuštanja Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske Franjo Tuđman pronašao prostor za svoje društveno i znanstveno djelovanje u Matici hrvatskoj. U 2. broju časopisa Matice hrvatske Kritika 1968. objavio je rad „Velike ideje i borba malih slavenskih naroda za nacionalnu slobodu”. U Matičinu časopisu Kolo br. 8 1968. Tuđman je objavio tekst „Raspre o uzrocima sloma monarhističke Jugoslavije i o pretpostavkama razvitka narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskoj” o neravnopravnom statusu Hrvatske u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca , Jugoslaviji između dva svjetska rata. U knjizi Velike ideje i mali narodi, objavljenoj u Matici hrvatskoj 1969., nalazi se i njegov tekst „Enciklopedijski prikaz povijesti SFRJ”. U 14. broju Kritike 1970. objavljen je Tuđmanov članak „Hrvatska politika u prvim godinama borbe protiv vidovdanskog centralističko-hegemonističkog poretka”. U Kritici je 1971. objavio članak „Kulturna integracija i mali narodi u povijesti”, u kojem je iznio važnost kulturne integracije malih naroda. U časopisu dubrovačkoga ogranka Matice hrvatske Dubrovnik iste je godine objavio tekst priređen za planirani, ali neodržani Kongres hrvatske kulture, u kojem je isticao presudnu važnost razvijanja i učvršćivanja nacionalne svijesti naroda. Sudjelovao je i u pokretanju Hrvatskoga tjednika, novina Matice hrvatske, te je za prvi broj, objavljen 16. travnja 1971., napisao dio Proslova. U prvom broju Hrvatskoga tjednika započeo je i seriju svojih članaka „Hrvatski pogledi o uređenju južnoslavenske zajednice”, u kojima je najveći prostor davao pitanjima hrvatske državnosti. U povodu stote obljetnice rođenja Stjepana Radića Tuđman je u lipnju 1971. u Hrvatskom tjedniku objavio članak „Živi Radić”, u kojem je u kratkim crtama dao najvažnije naglaske Radićeva političkoga djelovanja. Tijekom 1971. govorio je na petnaestak skupova u ograncima Matice hrvatske. Bio je član Upravnoga odbora Matice hrvatske, predsjednik Komisije za povijest i član Komisije za ustavna pitanja Matice hrvatske. Izvori za rad nalaze se u arhivu Matice hrvatske i Hrvatskom državnom arhivu.
Djelovanje Franje Tuđmana u Matici iseljenika Hrvatske Franjo Tuđman u Matici iseljenika Hrvatske djelovao je od 1964. do 1968. godine. U prvom mandatu, od 1964. do 1966., obnašao je dužnost člana Glavnoga i Izvršnoga odbora te je bio izabran i za predsjednika Matičine Komisije za povijest iseljeništva, a u drugom mandatu, od 1966. do 1968., obnašao je dužnost člana Glavnoga odbora. Godine 1966. bio je izabran za Matičina predstavnika u Znanstveno vijeće Zavoda za migracije i narodnosti, koji je tada bio u osnivanju, a u studenom 1966. izabran je i za predsjednika Matičine Komisije za Sjevernu Ameriku. Nakon javne objave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika u ožujku 1967. krenule su vrlo žestoke kritike za nacionalističko djelovanje u Matici, a kao jedan od istaknutih nacionalista, uz predsjednika Matice Većeslava Holjevca, bio je označen i Tuđman, koji je od svojega dolaska u Maticu među nekim članovima i dužnosnicima imao protivnike upravo zbog njegove karakterizacije kao nacionalista. U političkom obračunu s nacionalizmom u Matici, i njezinim predsjednikom Holjevcem, najviše pozornosti izazvalo je Tuđmanovo predavanje članovima Matice nakon povratka iz Sjedinjenih Američkih Država u listopadu 1966. godine. Tuđmanova krivnja bila je u tome što je na predavanju pozitivno govorio o hrvatskim intelektualcima, političkim emigrantima okupljenima u Hrvatskoj akademiji Amerike iz New Yorka i Američko-hrvatskom akademskom klubu iz Clevelanda te predlagao čvršće povezivanje s njima. Iako je nakon objave Deklaracije od Tuđmana traženo da preda ostavku na dužnost člana Glavnoga odbora, on je to odbio, a neuspješno je završila i inicijativa za njegovo isključenje iz toga tijela na sjednici Glavnoga odbora početkom lipnja 1967. godine. Premda je formalno ostao član Glavnoga odbora sve do redovne skupštine i izbora novoga vodstva u ožujku 1968., nakon lipnja 1967. prestao je dolaziti na sjednice i pasivizirao je svoj rad u Matici. Zorislav Lukić Matica hrvatska

Dr. Josip Mihaljević iz Hrvatskog instituta za povijest govorio je o temi pod naslovom Je li Franjo Tuđman bio „treća liga” u Hrvatskome proljeću? Rekao je da je povod (današnjem izlaganju 5.5.) 50 obljetnica Hrvatskog proljeća koja se obilježavala 2021. godine. Održani su skupovi, medijske i druge debate debate. U tim debatama došlo je i do nekih ocjenjivanja, između ostaloga ocjenjivala se i uloga dr. Franje Tuđmana u Hrvatskom proljeću. „Ja sam također sudjelovao u jednoj takvoj debati, u kojoj je uloga dr. Franje Tuđmana ocijenjena kao marginalna, jednog je sudionik rekao da je Tuđman bio druga liga u Hrvatskom proljeću, gospodin Čičak je rekao da je Tuđman bio „treća liga“ u Hrvatskom Proljeću. Cilj današnjeg mog rada je analiza, temeljena na dvije dosadašnje spoznaje u djelovanju Tuđmana u Hrvatskom proljeću kao fenomena a drugo jesu noviji jugoslavenski izvori. Uzevši u obzir sve fenomene zaključak je dr. Josipa Mihaljevića da je Franjo Tuđna bio „prva liga“ u Hrvatskom proljeću u razdoblju koje se javlja u hrvatskoj politici, društvu i kulturi, a posebno je došlo do izražaja buđenjem hrvatskoga nacionalnog identiteta 1971. godine.



Dr. sc. Ivan Tepeš prezentirao je rad pod nazivom „ Djelovanje Franje Tuđmana u Matici iseljenika“ gdje je rekao da je Tuđman u Matici iseljenika Hrvatske djelovao od 1964. do 1968. godine. U prvom mandatu, od 1964. do 1966., obnašao je dužnost člana Glavnoga i Izvršnoga odbora te je bio izabran i za predsjednika Matičine Komisije za povijest iseljeništva, a u drugom mandatu, od 1966. do 1968., obnašao je dužnost člana Glavnoga odbora. Godine 1966. bio je izabran za Matičina predstavnika u Znanstveno vijeće Zavoda za migracije i narodnosti, koji je tada bio u osnivanju, a u studenom 1966. izabran je i za predsjednika Matičine Komisije za Sjevernu Ameriku. Nakon javne objave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika u ožujku 1967. krenule su vrlo žestoke kritike za nacionalističko djelovanje u Matici, a kao jedan od istaknutih nacionalista, uz predsjednika Matice Većeslava Holjevca, bio je označen i Tuđman, koji je od svojega dolaska u Maticu među nekim članovima i dužnosnicima imao protivnike upravo zbog njegove karakterizacije kao nacionalista. U političkom obračunu s nacionalizmom u Matici, i njezinim predsjednikom Holjevcem, najviše pozornosti izazvalo je Tuđmanovo predavanje članovima Matice nakon povratka iz Sjedinjenih Američkih Država u listopadu 1966. godine. Tuđmanova krivnja bila je u tome što je na predavanju pozitivno govorio o hrvatskim intelektualcima, političkim emigrantima okupljenima u Hrvatskoj akademiji Amerike iz New Yorka i Američko-hrvatskom akademskom klubu iz Clavelanda te predlagao čvršće povezivanje s njima. Iako je nakon objave Deklaracije od Tuđmana traženo da preda ostavku na dužnost člana Glavnoga odbora, on je to odbio, a neuspješno je završila i inicijativa za njegovo isključenje iz toga tijela na sjednici Glavnoga odbora početkom lipnja 1967. godine. Premda je formalno ostao član Glavnoga odbora sve do redovne skupštine i izbora novoga vodstva u ožujku 1968., nakon lipnja 1967. prestao je dolaziti na sjednice i pasivizirao je svoj rad u Matici.


Dr. Domagoj Knežević iz Hrvatskog instituta za povijest pripremio je rad „ Franjo Tuđman i dvije peticije za oslobađanje političkih zatvorenika iz 1980.“
U radu kaže da je u političkom kontekstu koji je determinirala smrt neprikosnovenoga vladara komunističke Jugoslavije Josipa Broza Tita, zagrebačkoj odvjetnici Dafinki Večerina došao je 30. svibnja 1980. beogradski odvjetnik Nikola Barović s prijedlogom za potpisivanje peticije u kojoj bi se zatražila amnestija političkih zatvorenika, a koju bi zajednički potpisali zagrebački i beogradski disidenti i potom ju predali Predsjedništvu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije te možda predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država Jimmyju Carteru ako dođe u posjet Jugoslaviji. Među zagrebačkim disidentima kao potpisnici bili su predviđeni Marko Veselica, Franjo Tuđman, Vlado Gotovac i Dafinka Večerina. No, tijekom ljeta 1980. sudbina peticije u zagrebačkim disidentskim krugovima poprimila je neočekivan tijek, a sve će uključivati ofenzivno djelovanje Službe državne sigurnosti i nove probleme za najistaknutije hrvatske disidente: Franju Tuđmana, Marka Veselicu, Vladu Gotovca te mladoga studenta Dobroslava Paragu. Glavno je težište ovoga rada u osobnom pogledu Franje Tuđmana na sve okolnosti i namjere svih aktera uključenih u događaje oko te peticije.“

dr. sc. Julija Barunčić Pletikosić, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata i dr. Ivan Radoš iz iste znanstvene ustanove prezentirali su rad
„ Franjo Tuđman i međunarodna zajednica od proglašenja samostalnosti Republike Hrvatske 25. lipnja 1991. do međunarodnoga priznanja 15. siječnja 1992.“
Sadržaj rada kaže da je ubrzo nakon što je Sabor Republike Hrvatske 25. lipnja 1991. donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske počela je otvorena agresija Jugoslavenske narodne armije i pobunjenih Srba na Hrvatsku. Do kraja 1991., odnosno do međunarodnoga priznanja u siječnju 1992., Hrvatska je, uz organizaciju obrane i zbrinjavanje izbjeglica, morala provoditi aktivnosti na međunarodnom i diplomatskom planu. Trebalo je zadobiti naklonost međunarodne zajednice, isprva nesklone raspadu Jugoslavije, prikazati položaj Hrvatske, objasniti uzroke i posljedice rata u Hrvatskoj te naposljetku zadobiti i osigurati podršku međunarodne zajednice za priznanje hrvatske suverenosti i neovisnosti. Kao središnja osoba hrvatske državne politike u to vrijeme, predsjednik Franjo Tuđman imao je važnu ulogu u tim nastojanjima i procesima koji su obilježili drugu polovinu 1991. godine. U izlaganju će se na temelju objavljene privatne arhive i korespondencije predsjednika Tuđmana, knjige intervjua stranim medijima, postojeće literature, ostalih tiskovina, kao i knjiga memoara njegovih suradnika, odnosno domaćih i stranih sudionika tih zbivanja, posebno predstavnika Svete Stolice, Njemačke, Austrije i Sjedinjenih Američkih Država, nastojati prikazati uloga i stavove predsjednika Tuđmana u intenzivnom i zahtjevnom razdoblju hrvatske povijesti tijekom Domovinskoga rata.

Izv. prof. dr. Ivica Miškulin Hrvatsko katoličko sveučilište „Nein!” i „No!”: Franjo Tuđman i Plan Z-4 U ranu jesen 1994.
„Predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman morao se suočiti s najnovijim prijedlogom međunarodne zajednice o mirnom rješavanju sukoba. Radilo se o Nacrtu sporazuma o Krajini, Slavoniji, Južnoj Baranji i Zapadnom Srijemu, koji su izradili veleposlanici zemalja Kontaktne skupine: Sjedinjenih Američkih Država, Rusije, Europske zajednice i Ujedinjenih naroda, dakako mnogo poznatijem kao Plan Z-4, Z-4 ili Zagreb Four Talks. Plan je predviđao visok stupanj teritorijalno-političke autonomije za srpsku manjinu u Hrvatskoj, i to u tolikoj mjeri da je znatno nadmašivao ustavna rješenja manjinskoga pitanja iz proljeća 1992. Nakon gotovo dvije i pol godine upornoga odbijanja pobunjenih Srba svih prijedloga mirnoga rješenja sukoba u Hrvatskoj, Plan Z-4 doslovno je šokirao Tuđmana. Koje je metode, načine i objašnjenja hrvatski predsjednik upotrijebio radi odbijanja de facto konfederalnoga (i stoga neprihvatljivoga) ustroja Hrvatske analizirat ću na temelju zapisnika razgovora koje je vodio s međunarodnim posrednicima, memoara i drugih izvora.“

Mr. Tatjana Tomaić iz Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar govorila je na temu „Dr. Franjo Tuđman i Istra, Analiza „Izjava dr. Franje Tuđmana o Istri početkom demokratskih promjena 90-ih godina pokazuje poznavanje njezine specifičnosti, demografije, mentaliteta i dugoga povijesnog razdoblja koji je obilježavala borba za očuvanje nacionalnoga identiteta i prava na slobodno korištenje jezika i običaja. Dr. Tuđman je u procesu nastanka i formiranja Republike Hrvatske podržavao dijalog suradnje u Istri, svjestan činjenice da se na teritoriju Istre razvijaju procesi dezintegracije koji su bili u suprotnosti s trećim valom demokratizacije nastajanja novih država srednje i istočne Europe. Analiza govora i izlaganja dr. Tuđmana pokazuje razumijevanje Istre, njezinih karakteristika, povijesnih naslijeđa i u suprotnosti je s netočno formiranim tezama o njegovu odbacivanju Istre, koje se koriste i danas u političkom diskursu za potrebe političkih kampanja u izbornim ciklusima.
Prof. dr. Krešimir Ćosić, specijalni savjetnik dekana Fakultet elektrotehnike i računarstva, Sveučilište u Zagrebu Akademija nacionalne sigurnosti predavanje Dr. Franjo Tuđman neposredno nakon završetka Domovinskoga rata. „ Još početkom 1996. kao član Odbora za strateške odluke Predsjedničkoga vijeća predsjednika Tuđmana i zamjenik ratnoga ministra obrane Gojka Šuška započeo sam svoje razgovore s predsjednikom Tuđmanom o modernizaciji Hrvatske vojske i nacionalnoj sigurnosti Republike Hrvatske. Krajem 1997. donio sam predsjedniku Tuđmanu prvu verziju dokumenta o utemeljenju Akademije nacionalne sigurnosti i ona je zatim započela svoj put stručne i političke evaluacije, a u radu će biti govora o okolnostima i rezultatu toga procesa.“

Nenad Grgurica, dipl. oecc. izlagao je na temu „ Carinska uprava Republike Hrvatske Odluke predsjednika Franje Tuđmana vezane uz carinski sustav u Domovinskom ratu i reintegraciji hrvatskoga Podunavlja“ U sklopu aktivnosti prvoga predsjednika Franje Tuđmana u uspostavi neovisne Republike Hrvatske posebno područje rada bilo je stvaranje fiskalnoga, pravnoga, teritorijalnoga i gospodarskoga suvereniteta. Temeljni čimbenik za ostvarivanje tih ciljeva bilo je ustrojavanje neovisnoga carinskog sustava. Predsjednik Tuđman donio je 1991. ukaze o proglašavanju Zakona o carinskoj službi i Carinskoga zakona, čime su stvorene pretpostavke za ustrojavanje i početak rada Carinske uprave Republike Hrvatske. U ratnoj agresiji privremeno su okupirane istočne hrvatske granice, što je omogućilo nezakonitu prekograničnu trgovinu u suprotnosti s rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Hrvatska je zbog toga uskraćena za nenaplaćene carinske prihode te nezakonito izvezena materijalna, prirodna i kulturna dobra na područja bivših republika koje su ostale u Jugoslaviji. Predsjednik Tuđman učestalo je upozoravao međunarodnu zajednicu na važnost uspostave carinsko-granične kontrole okupiranih hrvatskih granica da bi se onemogućila dostava vojne opreme, što bi za posljedicu imalo prekid agresije iz smjera Savezne Republike Jugoslavije i dijelova Bosne i Hercegovine. U procesu mirne reintegracije istaknuo je važnost i ulogu hrvatskih carinika u sklopu Prijelazne carinske službe, a za otvaranje graničnih prijelaza rekao je da je ključan dokaz povratka Podunavlja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. Pritom je potrebno naglasiti da su upravo hrvatski carinici, poput hrvatskih vojnika i policajaca na rijekama Savi i Uni u oslobodilačkim akcijama Bljesak i Oluja, podignuli hrvatski barjak na carinskim ispostavama na Dunavu 14. srpnja 1997., na dan početka primjene hrvatskih carinskih propisa na području pod upravom UNTAES-a, šest mjeseci prije završetka reintegracije, čime je oslobođen i posljednji dio hrvatske granice. U radu će se na temelju proglašenih zakona u Narodnim novinama, arhivskoga gradiva i vjerodostojne literature prikazati važnost carinskoga sustava u sklopu donesenih odluka predsjednika Tuđmana u ostvarivanju slobodne, neovisne i suverene Hrvatske.

Dr. Sandra Cvikić iz Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, Područni centar Vukovar predstavila je svoj rad s naslovom „Detuđmanizacija: discipliniranje hrvatske demokratizacije“ Ovaj rad pruža uvid u način na koji je koncept „detuđmanizacije” ušao u javni, politički i znanstveni diskurs Hrvatske nakon smrti prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Na temelju analiziranoga društveno-političkog i znanstvenog diskursa u dostupnoj znanstvenoj literaturi, programskih dokumenata i hrvatskih tiskovina (2000. – 2022.), cilj je utvrditi je li i u kojoj mjeri koncept „detuđmanizacije” konstruiran preko postmodernističke reaproprijacije međunarodno sponzoriranih znanstvenih spoznaja ili je izvorno nastao u kontekstu društveno-političke borbe za vlast nakon smrti prvoga hrvatskog predsjednika. U tu svrhu u ovom se kvalitativnom sociološkom istraživanju koristi metodologija foucaultovske analize diskursa da bi se kroz teorijski okvir konstruktivizma kao subalterni (kritički) znanstveni pristup dekonstruirali diskursi takozvanoga procesa detuđmanizacije. Izmještanjem iz konteksta proizvedenoga znanja „Globalnoga Sjevera”, rad u zaključku upozorava na veliki potencijal subalternoga kritičkoga znanstvenog pristupa te konstruktivističkoga teorijskog okvira i metodologije, koji su u ovom slučaju omogućili bolje razumijevanje poslijeratnoga društveno-političkog i znanstvenog diskursa – diskursa koji unatrag dvadeset godina koncept „detuđmanizacije” stavlja u funkciju neoliberalnoga discipliniranja procesa demokratizacije hrvatskoga društva.








Post je objavljen 13.05.2022. u 09:54 sati.