Marketing
PAŠKA NARODNA NOŠNJA – RELIKT PAŠKE POSEBNOSTI
Ponekad se i sam ulovim u stupicu kako mi to u Pagu kažemo „kuntreštivanja“ pa sam se za vrijeme uskršnjih blagdana upustio u komentare na Facebook profilu školskog prijatelja Zorana Fabijanića koji se zove „Bijeli galeb“ a povod je bio uskršnji doručak u Novalji gdje je nastupio njihov KUD „Naški“ s plesom u narodnim nošnjama. Reagirao sam na Zoranov komentar „Jel Pagu gradu i vlasti svejedno???“ i tada je krenula lavina koju je bilo teško zaustaviti kao svaki puta kada je riječ o paškoj nošnji, čipki i tancu.
Ponekad padnu i teške riječi i tada dođemo do toga da svi pričamo neargumentirano, da su stručnjaci zabilježili svoje, treba samo sjesti, trezveno promisliti i tada donositi odluke. Moje kuntreštivanje je okončano s izvinjenjem za koju možda oštriju riječ koju sam usmjerio prema Novaljcima ali sam sebi dao zadatak da kada se vratim doma iz Istre, da ću sjesti i vidjeti što su o tome pisali ljudi u obliku znanstvenih radova i koji su bili najmjerodavniji o tome pisati.
Krenuo sam nekim redosljedom pa sam se najprije ulovio domaćih autora počevši sa Zvonkom Usmianiem etnomuzikologom i čuvarem paške narodne baštine, jedan od bitnih prezentera i čuvara paške kulturne prepoznatljivosti od početka pedesetih godina prošlog stoljeća.
Zatim književnika prof. Ante Zemljar koji je najviše pisao o paškoj nošnji i narodnim običajima. Bili su vrijedni i zapisi i tumačenja paške književnice Tatjane Arambašin.
Od stručnih ljudi koji su pisalo o paškoj nošnji treba spomenuti Nerinu Eckhel koja je napisala priručnik „Narodna nošnja grada Paga“. Ivan Ivančan koji je napisao „Narodne plesove Dalmacije“ u kojima je obradio cijeli otok Pag s osvrtom i na nošnju.
Od svjedočenja Zvonka Usmianija posjedujem nekoliko dokumentaraca ondašnje Radio televizije Zagreb u kojima je Usmiani govorio o paškoj nošnji. U jednom od tih dokumentaraca Zvonko Usmiani govori, da je zapisao dosta svjedočenja Pažana i Paškinja o kulturnoj ostavštini i vjerujem da se ti rukopisi nalaze u obiteljskoj pismohrani. Zvonko Usmiani svjedoči kako se „pokrivaca“ u ovom obliku kako je danas vidimo nosi od početka pedesetih godina prošlog stoljeća na ideju paškog apotekara Renza Martinellija, koji je predložio da se pokrivaca dovede u današnji oblik.
Tome svjedoče mnoge fotografije na kojima se vidi kako se „pokrivaca“ nosila nekada i sada. Na nekim fotografijama se može naići kako su Paškinje fotografirane sa starim i novim načinom nošenja pokrivace.
Tu na samom početku nailazim na prvo svjedočenje koji govori u prilog tome da se danas u Novalji „pokrivača“ ne može nositi na način kako sada nose Paškinje.
Kako Novaljci upadaju sami u zamku možete pročitati na stranici „Novalja turist“ i pročitati sljedeće: „Novaljska narodna nošnja vrlo je slična paškoj ali postoje određene razlike. Paška čipka, konkretno ženska pokrivača, jedan je od simbola otoka i nezaobilazni dio folklora. Zanimljiva je činjenica kako za izradu ove vrste pletiva nije postojao šablon, odnosno nacrt, već se način šivenja prenosio s generacije na generaciju. Najčešće su majke prenosile znanje svojim kćerima usmenom predajom i praktičnim radom. Kako izgleda tradicionalna nošnja grada Novalje možete vidjeti u gradskom muzeju.“
Kako o ovoj tvrdnji govori paški književnik profesor Ante Zemljar, jedan od najvećih čuvara kako ga je sam nazvao „relikta paške povijesti“, naravno misleći na pašku čipku.
Zemljar je u tjednom kulturnom prilogu Novog lista - „Mediteran“ od 18. kolovoza 1996. do 15. rujna 1996. pisao feljton o paškoj čipki. Tako je u prilogu od 8. rujna 1996. pod naslovom „Bečko otkriće paške čipke“ zapisao:
„Oznaka mjesta „iz Paga“, a ne (s Paga) formuliram namjerno jer se na otoku Pagu čipka radila samo u gradu Pagu. Sela, koja su po otoku brojna, nisu radila čipku. I to je interesantan sociološki podatak koji ilustrira tvrdnju o uvjetovanosti paške čipke.“
„Zahvaljujući istraživačkom temperamentu, na granici avanture, jedne austrijske mlade dame, Natalije Bruck Auffenberg, paška je čipka , slučajem, kao da je izvukla sretan broj na lutriji, stigla na zagrebačko, bečko ...londonsko ogledanje, ušla u reklamne prezentacije i dovela (1905.god.) u posjetu paškoj čipkarici čak nadvojvotkinju Mariju Josipu (koja je grupu Paškinja pod očipkanim „pokrivácama“) uslikala upravo pod onom crkvenom lunetom pod kojom će svojom fotografskom magijom, osamdesetak godina kasnije, Ante Zubović, pokušati uhvatiti skup novovjekovnih paških ljepotica po jednakim paškim „pokrivácama“.“
U prilogu od 25. kolovoza 1996. pod naslovom „Čipka se rađala u ženskom krilu“ Zemljar piše: „I – uvijek pri otkriću – radosna lijepost čipke na starim košuljama i suvremenim bluzama, čak i s ovratnicima. Ili pak, čipke urezane, došivane po prsima i rukavima i nikad monumentalnije uzdignute do na maestoznim „pokrivácama“, koje su, skupa s onim čipkama na prsima nudile građi malko grešniji atribut ženske ljepote“.
Nakon ovih tvrdnji Ante Zemljara kako prihvatiti novaljsku pokrivacu s paškom čipkom ili košulje ženske nošnje s ornamentima čipke. Tko je u Novalji šivao čipku ako Zemljar tvrdi da se čipka šila jedino u gradu Pagu. Usmena predaja kako tvrde na portalu „Novalja turist“ ne znači ništa ako nitko nije znao šivati čipku u Novalji.
Paška književnica Tatjana Arambašin je u magazinu „Jurina i Franina“ /svezak 52./ zima 1992. dala opširan intervju o paškoj nošnji prenoseći sjećanja iz svojeg djetinjstva.
Gospođa Arambašin svjedoči o narodnoj nošnji: „Ženska paška nošnja osebujna je baš po paškoj čipki od koje je ova i počela. Pokrivaca je dugi komad finog tankog platna koja je na ivicama ukrašena paškom čipkom: širokim umetkom nekoliko centimetara od ruba i isto tako širokim završetkom (obično na kape) na ivici platna.
No još u djetinjstvu (dakle pred sedamdesetak godina) ta prelijepa nošnja oblačila se samo za svečane prilike. Svakodnevno je Paškinja bila odjevena u nošnju istog kroja, ali od vrlo jednostavne pamučne tkanine. Starije žene nosile su crno, ponekad sa sitnom mustricom, mlađe tamnomodro ili bordo. Tako su bile odjevene i djevojčice s kojima sam išla u školu. Ali za svečane prilike i one su odijevale pravu i lijepu pašku nošnju. Još imam fotografiju s Tijelovske procesije daleke 1928. godine. Samo nas je nekoliko djevojčica bilo odjeveno „po gradski“, sve druge bile su u prelijepim bijelim nošnjama i s lijepo spletenim pletenicama oko glave. Zanimljivo je da je bio običaj, rekla bih moda, da su se za vrijeme karnevala gradske gospođice oblačile u nošnju. To se zadržalo još i tridesetih godina za vrijeme moje mladosti u Splitu, često se išlo na plesove u narodnoj nošnji. Tako su gospođice pozajmljivale kod svojih susjeda nošnje. Iz tog su vremena i lijepe fotografije u nošnjama moje obitelji, a u slikovitom paškom ambijentu (jedna na primjer kod cisterne u dvorištu „pržuna“).
Mnogi Novaljci i danas govore kako „gredu u selo“, još se nisu navikli da je Novalja novim ustrojem grad. Kako su se onda na selu nosile gradske nošnje po tvrdnjama gospođe Arambašin ako i u gradu Pagu nisu sve Paškinje nosile nošnju za svečane prilike, niti su je posjedovale.
Sve više dolazimo do tvrdnje koja je zapisana na portalu „Novalja turist“ kako su paška i novaljska nošnja slične ali postoje određene razlike.
Razlike moraju biti drastične i volio bih vidjeti tu originalnu novaljsku nošnju na kojoj ne može biti paške čipke, jer je novaljska ženska nošnja onda po svim ovim svjedočenjima krivotvorina.
Za kraj prenosim zapis Nerine Eckhel, kustosice u miru (Etnografski muzej Zagreb), koja je napisala priručnik za rekonstrukciju nošnje „Narodna nošnja grada Paga“. Knjiga je dio edicije „Hrvatske narodne nošnje“ koja je pokrenuta s namjerom da se sačuvaju nošnje kao autentično narodno blago izuzetne kulturne vrijednosti.
O paškoj nošnji mr. Nerina Eckhel kaže: „Odijevanje, odnosno narodnu nošnju u gradu Pagu moramo promatrati u okviru općih značajki odjeće istočnojadranskog, odnosno mediteranskog prostora. Tijekom vremena ta se odjeća oblikovala pod utjecajem građanske mode koja je slijedila promjene stilskih epoha. Iz analize cjelokupnog paškog tradicijskog kostima može se zabilježiti da je svoje konačno oblikovanje stekao u doba procvata grada (i otoka) Paga na prijelazu 15. u 16. stoljeće, odnosno na prijelazu kasne gotike u renesansu. Najraniju potvrdu nalazimo na luneti ulaznih vrata paške katedrale. U plitkom reljefu kipar prikazuje Djevicu Mariju, koja svojim plaštom zakriljuje skupinu Pažana i Pažanki u tradicijskoj odjeći. Iako su figure u klečećem položaju, jasno raspoznajemo osnovne dijelove ženske nošnje, posebice pokrivacu, pokrivala za glavu.“
Vjerujem da sam ovim malim doprinosom osvijetlio i vjerujem dokazao da je paška ženska nošnja jedinstvena i da ju nitko ne može kopirati poglavito ne na krivi način otimajući ono što ne pripada drugoj nošnji.
U načelu apsolutno nemam ništa protiv da Novalja ima svoju nošnju ali ne na način kako je danas prezentira. Danas sa pokrivacom koja je obrubljena paškom čipkom, košuljama na kojima je paška čipka to sigurno nije novaljska nošnja.
Bard dalmatinske kulturne baštine Ljubo Stipišić-Delmata u najavi koncerta na Poljud „Ne damo te pismo naša“ govori:
„Ovdje nemoj olako mimoići ono zrelo pitanje: ako iz tvog grla otima se pjesma, bježe i grabe je, a iz zjena tvojih zastiru i izbljeđuju ornamentiku s odjeća tvojih starih, tu ustavi hod i pamet i vikni, krikni: tko mi to hoće naseliti moje vidokruge, maštu, zamišljanje, moju moć i predođba, slikovito predočavanje? Tko mi to postupno i razorno u razumu prinačuje onaj moj, samo moj istinski nasljedovani živi svijet stoljeća i zamjenjuje ga ozvučenim sličicama iz svijeta tlapnje i pričama; pa mi moje vlastite iluzije, a ostvarene, grubo zamjenjuje s teorijskim iluzionizmom s vladavinom njegovih pričina nad mojom imaginacijom koja tebe i nas čini posebnim, neponovljivim. Stoga, kada se strepnjom poručuje. „Ne damo te pismo naša“ – onda se hoće doviknuti da netko grabi tu pismu našu i da netko pripomaže tom grabežu. Tko grabi? Tko pripomaže? Onaj koji na mjesto njezino umeće svoju tvorevinu iz dalekih, dalekih krajeva.“
Prikupljajući i istražujući građu o paškoj narodnoj nošnji i paškoj čipki, začudilo me koliko je to bogastvo jednog malog otočnog grada kao što je Pag i koliko me ono osobno izgradilo. Ovo neka bude samo poticaj svima onima koji bi trebali zaštiti taj „relik paške posebnosti“.
Post je objavljen 06.05.2022. u 12:30 sati.