teško mu je proniknuti kako je podnio
sve ove duge godine dosade koju je grad
ispuštao silom kao plin za omamljujuće smijanje.
smijeh je bio fiziološki, bez vedrih i radosnih
povoda, grčevit i bolan. osjećaj praznine i
glupavo ponavljanje rituala provincijskog
samouzdizanja, nikada nisu bili pomućeni
vrijednim stvaranjem, novim planom djelovanja.
opsjenarstvo koje je slijepe ulice zbilje
pretvaralo u bulevare željnog iščekivanja,
podsjetilo ga je na michele bennett, suprugu
jean-claudea duvaliera, haićanskog diktatora.
vozeći se punim ulicama port-au-princea,
iz auta je sirotinji dijelila novac. ona je
izbacivala plin za smijanje koji jadnike tjera,
na isprazni zaborav, zahvalnost i opraštanje.
sad zna kako je podnio dosadu. trčao je
za kolima michele vjerujući da se smije iskreno.
Post je objavljen 29.04.2022. u 18:42 sati.