Gledam ga u oči.
Iznerviran je i ljut.
Ušla sam u njegov ured kao da je moj.
Cure su me slijedile.
Kad je pitao kome da se obraća,
rekla sam:
- Meni.
Slijedi pranje.
Gledam ga u plave oči.
Ne znam mu ni ime.
Nekakav načelnik.
Glavni u zgradi.
Na najvišljem katu.
U najvećem uredu.
Skreće s teme.
Vraćam ga na temu.
Ne zna on koliko sam ja očevih "predavanja" odslušala.
Ne zna on koje su moje bolne točke.
Ne zna on moje tipke.
Čudim se samoj sebi koliko sam hladna.
On nije najgore što ću taj dan gledati.
Od njega samo trebamo ljude,
naoružane,
policijsku asistenciju.
Očekuje da mu se žurna mjera najavi pet dana ranije.
Očito ne shvaća bit riječi žurna.
Nakon desetak minuta moje pristojnosti,
i mojih...
...shvaćam problematiku
...primljeno na znanje
...bit će mi drago ako organizirate međuresorni sastanak
...
pitam ga:
- Da li ćemo imati danas žurnu ili ne?
- Da, bit će.
- Dobro.
Jer to je jedino što me zanima.
Gledam u njegove iznervirane plave oči bez ikakvog osjećaja,
u sobi sa desetero ljudi,
postojimo samo on i ja.
I ne može mi ništa,
jer čekaju me jedne druge plave oči.
Čekaju me plave oči na uprljanom licu,
bistre, pametne oči na dječjem licu,
oči zbog kojih ću kad sve bude gotovo,
kad dođem doma,
kada zidovi moje profesionalne hladnoće spuznu s mene,
još dugo gutati knedle.
Utrpat ću u sebe hranu da ubijem rupu u trbuhu,
umotat ću se u deke da otjeram hladnoću iz nutrine,
leći ću u krevet pritisnuta beskrajnim umorom,
i mokrih obraza,
gledat ću nju,
u te pronicljive
uplašene
plave oči.
Post je objavljen 14.04.2022. u 19:56 sati.