Uz, prošlotjedni, Svjetski dan Roma (8. travnja)
ROMI
U djetinjstvu i mladosti nisam imao određeno mišljenje o Romima, iako su živjeli i u mom širem okruženju. Zvali smo ih cigani. Bili su posebni. Pojedini su često dolazili prositi, uvijek bi im nešto dali. Neki su i radili, skupljali staro željezo, bili su nam simpatični. Osobno o njima nisam razmišljao, nisam ih, iskreno, ni poznavao.
A onda sam u bolnici sreo Ahmeta Beganović, razvijenog, jakog gospodina, opasna izgleda, pojedinci ga prozvaše „Tajson“. Obzirom da je prvi dan, zbog bolesti bio malo nervozan i nemiran , mislio sam si: kaj bu sad. Kad ono Tajson u vrlo kratkom vremenu postade moj Ahmet. Taj je gospodin, već drugi dan bio smireniji.
U vrijeme moje nekomunikativnosti, pri svakoj mojoj promjeni stanja, uredno dojavljivao o svemu što mi se događalo: nema temperature, bolje je, dobro je, evo pripremaju ga, pronašli su mu dodatni, treći bubreg, a ujutro u pet sati javlja supruzi da su me odveli u operacijsku salu,.. to su informacije koje nije mogla od nikog drugog saznati i zato sam mu zahvalan. Zadivio me što mi je prije toga ponudio svoj bubreg i to badava. Ne znam tko bi mi drugi, izim supruge, to ponudio
.
Ahmet mi je ispričao i o sebi, o svoje dvanaestero djece, koji su ili u školi ili su je već završili i zaposlili se. Skladna obitelj, kršćanskih vrijednosti, dobro odgojeni, pristojni, fini, tihi, ukusno obučeni. Ahmet je strog ne i zločest otac, dobronamjeran. Upoznah i suprugu, brižnu i dobru ženu. Iz susreta s tom obitelji shvatih suštinu imena Rom. Čovjek. Naravno da sam, u duljoj komunikaciji, Ahmetu spomenuo i neprimjereno ponašanje, prosuđujem, manjeg dijela Roma i dobio rezolutni odgovor: „U svakom žitu ima kukolja!“ Mislim si j... ga, kaj mi nemamo?!
A ovo u Čakovcu? Ružno. Problem zaista postoji. Razumijem gnjev oštećenih i revoltiranih građana. Pa i meni da netko nešto ukrade, da me ošteti, da me provocira, ne bi dobro prošao. Ne bih čekao prosvjed i reakciju državnih institucija, sam bi reagirao.
Predstavnik romske zajednice je u pravu, sve razine vlasti moraju pomoći u rješavanju problema, ali zapravo nije spomenuo ono najvažnije, potrebitu reakciju same romske zajednice. Njihovi predstavnici moraju promovirati učenje hrvatskog jezika, školovanje, rad, dobar odgoj, poštenje, ljubav, poštovanje svih u cijeloj zajednici, i sami graditi svoj život.
Tako odgojiti generacije, da mogu biti različiti, posebni, ali da moraju i dati doprinos zajednici u kojoj živ Moraju, izolirati i prokazati one pojedince koji kvare njihov odnos prema ukupnosti zajedničkog bića.
Posebnost ne mora biti prepreka, štoviše. Svi moramo tome pridonijeti. Pozovite Ahmeta u Čakovec, kao primjer. Romi će ga rado primiti, vjerovati mu i vidjeti u njemu zaposlenog čovjeka, Roma, koji svjedoči kako treba živjeti. Pritom mislim da getoizacija Roma nije dobra ni za Rome ni za Državu.
Od velikih lajavaca, bez iskustva, punih kritike, s vidljivim nedostatkom samokontrole, kao i lažnih zaštitnika, neće biti fajde..
Branko Smrekar
U Brdovcu;10. lipnja 2019.
Post je objavljen 12.04.2022. u 07:47 sati.