Pokušavam da povjerujem u ono,
ono što ne želim da povjerujem,
sve na svoje dođe
a ti meni nećeš,
možda te toliko želim da te opravdam sebi,
da te shvatim
više nego što ćeš ti razumijeti sebe
ali vidim,
vidim da ne želim da to prihvatim,
možda želiš da te izgubim,
otjeram,
pitam se?
ponekad zbog čega?
Zbog čega sam ti toliki stranac,
a ipak tako sam te prihvatila takvog što jesi,
kakvog sebe zapravo ne prihvaćaš,
od kojeg od sebe bježiš
a s takvom voljom da te razumiju,
da razumiješ samog sebe
kojeg poznaješ,
kojeg si izgubio u pogledu riječi
da ih priznaš,
priznaš meni,
kojim smatraš da si vrijedan da me izgubiš,
u tišini,
tišini riječi koje ne poznaješ.
Ali možda,
možda kasno je za sve,
kad već sat je otkucao
sve svoje sekunde
za koje je postojao.
Post je objavljen 05.04.2022. u 00:59 sati.