Pregled posta

DOKUMENTI

Uvodno slovo

Ovo je tekst kojem nedostaje paginacija pa se ne zna točno kada je objavljen. Razlog tome je da je ondašnji grafički urednik Studenstvog lista Milisav Vesović izbacio iz novine sve paginacije i cijeli impressum, jer prema njegovom stajalištu nisu odgovarali novome grafičkom dizajnu, ali se može iz samog teksta rekonstrurati da je nastao i da je objavljen iza 23.09.1983.

Meni su tada partijski ideolozi prigovorili da nisam smio otvarati polemiku sa „tako finim gospodinom“ i „tako finim komunistom „kao što je Lukić, jer da je njegova sociologija kruna naše socijalne znanosti, a to što ta sociologija nije imala nikakve veze sa socijalizmom, to nikoga nije bilo briga. Onda nije čudno da taj moj prilog diskusiji nije bio dobro primljen, jer da tobože previše računa polaže na ruski dijalektički materijalizam, na stajališta Lenjina i Lukacsa, dok je stvarnost jugoslavenog iskustva sasvim drugačija, jer je kod nas, tako su me uvjeravali, učinjen odlučni otklon od teorije klasnih borbi prema nečem fundamentalnom, a to je bilo stajalište Marxa o novoj socijalnoj organizaciji koja vodi ka asocijaciji slobodnih proivođača.

Uopće se može reći da su se moji tekstovi držali demonstracijama vulgarnog materijalizma kojem je bilo stalo samo do apologetskog obranaštva postojećeg za razliku od jedne tako revolucionarne teorije kakva je bila praksisova i ta se rusofobija vidjela i na mome primjeru, jer je svako pozivanje na Lenjina i ruske marksiste bilo sablažnjivo i moralo je nositi reperkusije kao primjer staljinizma i neostaljinizma sa kojima smo mi odlučno raskinuli u novoj socijalističkoj civilizaciji koja je mogla biti uzor čitavoj europskoj političkoj stvarnosti, a koliko je tu riječ o manifestima staljinizma, neka se samo čitateljstvo uvjeri u prilogu koji slijedi i koji biva ponovo dostupan javnosti nakon 4 desetljeća zaborava.

ANTISOCIJALIZAM RADOMIRA LUKIĆA

Na zaprepaštenje malobrojnih poštenih sociologa NiN je 23.09. objavio razgovor s akademikom Radomirom Lukićem. U svakom slučaju, redakcija odabire otmjenog sugovornika i još k tome sa mnogo diplomatskog takta ona odabire sociologa. Ta činjenica dopušta neka dodatna objašnjenja. Zašto NiN ne bi progovorio o sociologiji i društvu samom „hladnokrvno izgovarajući poneku veliku riječ“, ali parafrazirajući ovdje samog Marxa, skloni smo zaključiti: odbijemo li one koji se napola bezvoljno zanimaju za NiN i sve one činovnike kojima po prirodi stvari NiN ne smije nedostajati vidjet ćemo da hladnokrvno izicanje velikih riječi nije uvijek unosan posao.

Što to sada Rakomir Lukić hoće? On još uvijek ne zna što je to sociologija, a jedna tako površna novina usrećuje nas tuđim neznanjem. Lukić je emotivan, više emotivan, nego razuman. NiN već dugo hoće da nas oslobodi bezumlja, on to već dugo ne čini valjda zato što je i sam više emotivan nego razuman i zato NiN, iako govori posve modernim jezikom, nije bez onih povijesnih temelja koji pripadaju jednom gotovo zaboravljenom arhaičnom vremenu. Iz ove egzotične biljke često propupa misao koja se drži posve značajnom, dok joj se dakako ne oduzme osnova njene egzistencije.

„Mislim da je nemarksistička sociologija dosta preuzela od marksizma pre svega nepobitan značaj ekonomskih činjenica i klasne borbe za društvo kao i potrebu napora za oslobođnjenje čoveka ne samo od eksploatacije nego i okljaštrenosti svake vrste i za njen puni razvoj. Marksistička je sociologija također dosta preuzela od nemarksističke, a pre svega uverenje o potrebi empirijskih istraživanja i znatan deo odgovarajuće metodologije. To je svakako dobro. Sada se na marksizam gleda kritičnije nego pre, ali se on i bolje poznaje.“
(Radomir Lukić)

Ne ispitujući oba stava i ne tražeći niti objašnjenje što se zapravo razumijeva pojmovima marksistička i nemarksistička sociologija i onom čitaocu koji nije išao u školu debelih knjiga nije jasno slijedi li ovakav red misli kakva je onda među njima bitna razlika. Uzimajući kao faktum relevantan ta se razlika ne može samo apstrektno pretpostavljati, a da iza toga jasno ne slijedi zauzimanje stava u pogledu metode. Ova metoda predstavlja osnovu svakog društvenoznanstvenog razmatranja.

Lukić, naprotiv, previđa upravo odlučan moment preko kojeg se razlika upostavlja i on je metodološke prirod - jednostranom se i krutom kauzalitetu suprotstavlja proces tekućeg prelaza iz jednog određenja u drugo. Drugim riječima rečeno, model proučavanja temeljnih strukturalnih uvjeta koji omogućuju pronicanje u društveni totalitet povijesno je divergentan modelu isključivog utvrđivanja činjenica, modelu analize izdvojenih društvenih pojava. Da i među marksističkim sociolozima ima onih kojima je do Marxa najmanje stalo, to je upravo ono što kanimo dokazati na primjeru R.L.

Kad Marx u čuvenom Predgovoru za prilog kritici političke ekonomije iz siječnja 1883. piše:

„Moje istraživanje je dovelo do rezultata da se ni pravni odnosi ni državni oblici ne mogu razumjeti ni iz sebe samih ni iz takozvanog općeg razvitka ljudskoga duha nego da im je korijen naprotiv u materijalnim životnim odnosima čiju je cjelokupnost Hegel na primjeru Engleza i Francuza 18. stoljeća obuhvatio imenom „burgerliche Geselfschalt“, a da se anatomija buržoaskog društva mora tražiti u političkoj ekonomiji, onda se po prvi puta definira polazište koje nasuprot kaotičnoj predstavi cjeline otkriva bogat totalitet mnogih određenja i odnosa.“

Naš autor pod pojmom nemarksističke sociologije jednostavno razumijeva empirizam koji na osnovu opažanja i apstrakcija, a po uzoru na metodu prirodnih znanosti pronalazi i otkriva odnose među činjenicama.

Izvan svake je sumnje da tvrdnja kako je to za marksizam svakako dobro što „preuzima znatan deo odgovarajuće metodologije“ nipošto ne odgovara duhu Marxova mišljenja, već naprotiv otkriva želju da se kako bi Lukacs rekao od historijskog materijalizma zasnuje jedna dosljedna teorija oportunizma, revolucije lišenog „razvoja“, „urastanje u socijalizam bez borbe“.

Međutim, čitava ova problematika je daleko šira i složenija, nego što se to na prvi pogled može pretpostaviti i vraća nas na ona temeljna pitanja koja su u historijskom smislu postavljena unutar marksizma marksizmom Druge Internacionale. Kao što znamo ovaj se marksizam pokazao više oštrim, nego opasnim ili ako se držimo onog dobrog lasalovski formiranog njemačkog socijaldemokrata Dietza, izdavača časopisa Neue Zeit, njegov politički sadržaj bio je manje opasan od njegove forme. To vrijedi i kao ocjena Druge Internacionale- njen radikalizam sveo se na protesnu politiku dok je revolucionarna Realpolitik koja je nužna, ako se želi voditi računa o stvarnoj situaciji, izostala.

Lukić, naravno, inzistira na razlici, ali ta razlika je samo apstrakcija bez konkretnog pokrića. Već i površan pogled otkriva da je razlikovanje prirodnih i egzaktnih znanosti i znanosti o čovjeku i društvu pri čemu, kako nas Lukić obavještava, prve mogu doći do „relativno točnih istina“, a druge „još nedovoljno razvijene jer je njihov predmet veoma složen i promenljiv pa je opće prihvaćenih i pouzdanih istina malo tako da prema njihovim rezultatima treba biti kritičan“, samo rezultat mišljenja koje mnogo računa polaže paradigmi jednog uopće nepravedno hipostaziranog znanja. Ovaj epistemološki racionalizam, jasna stvar, upravo je podloga pozitivizma, pozitivističke metodologije koja stoji u uskoj povezanosti s osnovnim kriterijem da se istinitim smatra samo ono što se može predstaviti kao općevažeće i neophodno.

Ukoliko bismo ovo mišljenje unutar idejnog procesa i njegovim različitim tendencijama u radničkom pokretu na Zapadu htjeli historijski situirati i dovesti u vezu s razradbama što ih je u jednom razdoblju taj pokret dao u svojim najtipičnijim problemima, onda bi njegovo mjesto i ishodišnu osnovu pronašli u marksizmu neokantizmu sa pozitivizmom najkonzistentnije povezanoj struji marksizma Druge Internacionale. Vorlander, Max Adler, Konrad Schmidt i zbog predmeta kojim se sada bavimo nama posebno interesantan Bernstein aktikuliraju i pored sve njihove različitosti jedinstvenu i tipičnu ideju neokantovskog socijalizma koji će i kao sistematski razrađena novokantovska filozofija biti ozbiljno dovedena u pitanje i naposljetku filozofski destruirana radovima Lenjina, Lukacsa I Korcha.

Ne samo zbog nedovoljne sposobnosti da misli povijesno i ne samo zbog apstraktnog kretanja među samim idejama, nego zbog temeljitog nepoznavanja elementarnih teza Karla Marxa moguće je da naš autor bez ikakve grižnje savjesti izbaci jednu takvu besmislicu kao što je ova: „...socijalizam je društvo bez novca, tržišta i robe kako ga određuje Marx u Kritici Gotskoga programa.“ Premda ovakvu definiciju socijalizma nigdje kod Marxa ne nalazimo pa tako niti u Kritici Gotskog programa pitanje njene izvornosti sporedna je činjenica. Bit će potrebnije sada ukazati da je ova plitka vulgarizacija Marxa motivirana empirističko-znanstvenim motivima: često je ona opet u načinu izlaganja R. L. neprecizno argumentirana u neanalitičkom obliku, u obliku proizvoljnih diskursa, površnih i proizvoljnih analogija sa neadekvatno preuzetim i prerađenim idejama revizionista profila jednog Eduarda Bernsteina.

Uvidom da se „socijalizam ne može tako lako i brzo izgraditi kako je to izgledalo neposredno poslije revolucije“ nailazimo na stajalište koje je s one strane cjelovitog poimanja problematike socijalizma. Ovo popularno izlaganje problematike vraća nas na poziciju shematsko-simplificiranog i objektivnog viđenja socijalizma, na mišljenje koje pridružujući različite teze bez ikakvog kriterija svodi socijalizam na nekoliko ekonomskih generalizacija. Zato tzv objektivne ekonomske zakonitosti i njihovo, kako kaže autor, „iskreno priznavanje“ zgodno figuriraju u ovom nedoučenom sustavu i predstavljaju onu bitnu vulgarizaciju marksizma u kojoj uvjeti, odnosi, korelativnosti ekonomske koegzistencije (Labriola) poprimaju nešto što na fantastičan način stoji iznad nas. Onog trena kada naš autor utvrđuje da smo „daleko, jako daleko od idealnoga socijalizma“ njegova se pozicija onda otkriva kao puki empirizam kako pozicija koja vidi realno samo kao pojedinačnost i proturječnost, a cjelokupnu teoriju društva - marksizam vraća u sferu hipotetskih konstrukcija. Tako je stav da smo „daleko, jako daleko od tog idealnog socijalizma“ (Na Svetozarevskim susretima Lukić i dalje nepromišljeno ponavlja istu stvar: „moramo priznati da u nas još nema socijalizma, nego je to početak početaka početaka socijalizma“) naslućuju odliku mišljenja ovog vulgarnog marksiste koji dugo nije htio odustati od pretenzije da socijalizam označi kao dovršen i konačan pridajući mu karakter apsolutnosti.

Tek kada su dovedeni u pitanje temelji ovog shvaćanja zbog nemoći da se na primjeren način tretiraju oni problemi povezani sa društvenim procesom i da se objasni dinamika novih društvenih zbivanja pred imperativom empirijske stvarnosti odbacit će se ne samo do sada dosljedno branjen shematizam, nego i cjelokupno znanje kao uspostavljanje zakonitosti. Rezultat je skepsa, ali i povrat na utopističko poimanje socijalizma.

Bez obzira što je par rečenica ranije nastojao socijalizam „osloboditi prevelike mere utopizma“ R. L. će ekstatično naglasiti:

„Treba se izdići iznad toga i pogledati vizionarski u budućnost. Socijalizam čeka oslobođenje od svakodnevnosti i otvaranje novih vidika.“

Hvala lijepa! Neki čudan čekajući socijalizam. Neoutopizam dogmatskog tipa neprestano ponavlja dogmu o nužnom socijalizmu, a to je onaj socijalizam koji uvijek nešto čeka za kojeg se kaže da će biti naprosto zato što mora biti. Pri tome se zaboravlja da tu budućnost moraju izgraditi sami ljudi.

Pedagoške i idejne konzekvence ovog stava identične su Bernsteinovim, umjesto kritike ovdje se otvara novi put krizi marksizma:raskidanje sa principom marksizma napokon u Lukućevom slučaju dovodi do razaranja osnove klasno revolucionarne koncepcije socijalizma.

Socijalizam se ne temelji ni na kakvom „idealizmu etike“ niti na „krivičnim zakonima celoga sveta“ niti je socijalizam „svjetska građanska država“ u Kantovom smislu. Ideja prema kojoj je socijalizam samo na jednom stupnju ekonomsko političkog razvitka društva primjenjiva kantovska etika proizilazi više iz zahtjeva za jednim humanističko-demokratskim, a ne klasnim utemeljenjem socijalizma. Radomir Lukić u svojoj pretencioznosti ne preza niti od toga da u obranu ovoga socijalizma pozove ne samo naš nego i „krivične zakone celoga sveta“.

„Osloboditi se ideologije“, „manje se služiti ideologijom“ prazne su riječi. Znanost u ovom slučaju bornirana sociologija, ako je sačuvala tu snagu sputavanja otkrića zbiljskih uzroka krize, karakter jednog globalnog društva izgrađenog na tlu apsurdnih suprotnosti nužno je ideologijska bez obzira na to što je njenim nosiocima prema tome i našem akademiku stalo do neideologijski posredovane tzv. čiste istine. Metafizički pokušaj ovog sociologa svojim poimanjem socijalizma dosljedno ostaje na konstruiranju i ispoljavanju jedne još uvijek mitske bitnosti, a takvoj bitnosti izmiče zbiljsko društvo, razvoj tog društva i ljudi koji povijesno djeluju.

Bornirana sociologija o kojoj govorimo najmanje je znanost upravo kada proizvodne odnose na izdvaja kao strukturu društva da bi, kako nas Lenjin poučava, u zamršenoj mreži društvenih fenomena razlučila važne od manje važnih pojava.

Bornirana sociologija zastaje pri reprodukciji neposrednih jednostavnih određenja društvenog života i u toj pukoj refleksivnosti i sirovosti zamračuje historijski prelazan karakter kapitalističkog društva ili društva ne onakvog kako se ono razvilo na svojoj vlastitoj osnovi, nego onakvog kakvo ono iz kapitalističkog društva upravo izlazi i koje u svakom pogledu ekonomskom, moralnom, duhovnom nosi na sebi tragove starog društva iz čije utrobe izlazi (Marx).

Kriza sociologije koju Radomir Lukić tek naslučuje samo je kriza njegove vlastite znanosti i ukoliko hoćemo sagledati ideologijske momente njegovih zaključaka onda se oni ne sastoje toliko u tome što je njihov sadržaj prost i pogrešan sud. Ideologijski momenti više su sadržani u jednom nedostatku da se naznačeni problem jasno prezentira, u izgubljenosti jednog mišljenja, prikrivajućem i mistificiranom jeziku, metodi, načinu predstavljanja problema i pravcu istraživanja, a prije svega u onome pred čim ova nemoćna znanost zatvara oči. Tko se tu ne bi sjetio dobrog Marxa i njegovog primjera - Dobberry poučava noćobdiju Seacoala:

„Biti čovjek dobra izgleda dar je okolnosti, ali moći čitati i pisati, to dolazi od prirode.“

Post je objavljen 04.04.2022. u 08:27 sati.