„„Zrnca pijeska na obalama vječnosti“ zbirka je autobiografskih priča rusko-hrvatske književnice Natalije Vorobjove Hržić. Iako autorica smatra da nam upravo zaborav pomaže preživjeti i ići dalje, odlučuje zabilježiti neke trenutke svog odrastanja, školovanja i postajanja jedne od najvećih ruskih filmskih zvijezda koju mnogi, u Rusiji, na ulici zaustavljaju još i danas. No Natalija nije sebična autorica, ona nas u svojim pričama podsjeća i na svoja druženja s velikanima hrvatske, ali i svjetske kulture, poznatim redateljima, slikarima, pjesnicima. Autorica ne štedi ni sebe ni druge, otkriva ono što bi mnogi rado prešutjeli jer smatra da ličnost stvaraju i udarci i kušnje. A ona upravo o kušnjama i udarcima piše u ovoj knjizi, a njih je, vidjet ćete, bilo mnogo.“
Ne mogu opisati čudesne načine na koje knjige Natalije Vorobjove Hržić doplutaju do mene, ali evo, i to se događa. Moram reći da nisam osobito veliki fan ove vrste proze i da je ne čitam rado.
Evo primjera: „U tom sam trenutku doslovno zamrla, bojala sam se omesti taj „nestvarni prizor“. U poluprozračnoj bijeloj spavaćici od batista s čipkom, zakopčanoj malim presvučenim dugmima, ravne kose boje sunca začešljane na kosi razdjeljak, stajala si poluokrenuta prema meni i pomno promatrala ulicu. Bio je tu drugi put da sam na vlastite oči ugledala pred sobom utjelovljenje nezemaljske ljepote.“ (o svojoj bivšoj svekrvi)
Ono što je specifično za autoricu jest background: rusko-ukrajinskog podrijetla, ostvarila filmsku karijeru kao mlada glumica u Rusiji, ima klasično glumačko obrazovanje, sve ostavila zbog udaje u Hrvatskoj, živi u Hrvatskoj već 40 godina, radi kao savjetnik za govor u kazalištu. To su razlozi, a ne sam sadržaj, zbog kojih bih preporučila čitanje Natalije Vorobjove Hržić. I naravno, tko je veći ljubitelj kićenoga govora nego ja, naći će u njezinoj prozi nešto za sebe.
Post je objavljen 11.04.2022. u 14:46 sati.