Jedan mjesec čitam, jedan mjesec objavljujem.
„Petnaesti je kolovoza 1953., dan bučnog i razuzdanog uličnog karnevala u Elephant Parku, enklavi talijanskih useljenika u sjevernom Ohiju. Dok svečanost traje, pet pripadnika te zajednice muče se pod teretom strašne tajne. Gradski pekar prima bolnu vijest, draguljar se marljivo priginje nad svojim poslom, švelja tiho obavlja telefonski razgovor, opterećeni adolescent sanja o slobodi onkraj festivalske gomile koja nadire, a jedna vremešna, ogorčena žena budno pazi nad zajednicom za koju osjeća da joj klizi iz ruke. I dok se ti ustrajni, istančano prikazani likovi sudaraju, polako postaje jasno da je duboko u njihovim srcima zakopana davno ušutkana istina o zločinu koji je iskrivio svijet svakoga od njih.“
Salvatore Scibona je američki pisac mlađe generacije (za ovaj je prvijenac dobio nagradu Young Lions za pisce mlađe od 40 godina tijekom 2008. godine, kada je roman objavljen. Kod nas nije imao neki osobiti odjek, koliko mi se čini).
Glavni aduti ovog romana, kojega sam započela čitati dva puta, a drugi put i s uspjehom završila, jesu sumorna, mračna atmosferičnost poslijeratne, štedljive imigrantske Amerike, i vrlo precizno ocrtani likovi, istovremeno sa simpatijom autora i s neumoljivim realizmom.
Riječ je tu o baki-vještici koja obavlja ilegalne zahvate u svom podrumu, položaju žena u društvu u pedesetim godinama, ucviljenim roditeljima zbog gubitka djece u Vijetnamu, tinjajućih rasnih nemira… U pozadini je uvijek prikrivena osobna tragedija i zločin prema ženi koji je ostao neotkriven, ali savjest njegova počinitelja sigurno nije ostala nekažnjena.
Teško je za ovakav roman reći: uživala sam čitajući. Ipak, zbog atmosfere i pojedinih likova koje sam simpatizirala, u drugom mi je navratu čitanje išlo lako i brzo. Ovo je nešto za ljubitelje izvorne americane.
Post je objavljen 02.04.2022. u 13:56 sati.