opet, mislim i razmišljam o mislima,
a misli kao da jedna za drugom prolaze
iako pokušavam da ih zadržim
bilo lijepe bilo ružne
više mi nije važno kakve su
bitno da su tu,
da ih uhvatim
ponekad i zapišem,
svojevoljno
i vratim se svom svijetu s malo boje
koji će mi izazvati radosti,
radost duše koje sam izgubila
uključivši se u ovaj,
ovaj mračan,
neobjašnjiv svijet,
svima poznat a nikome razumljiv.
želim,
želim da osjećam,
da se opet osjećam živom,
iako živa sam,
udišem,
vidim,
okusim,
osjetim,
i zamišljam sve što mogu da zamislim.
i tako,
pronalazim se,
i pronađem se,
ali ponekad se izgubim u svim tim mislima
no.. ipak
ipak tu sam,
tu sam da pronađem u svemu smisao.
smisao,
koji je oduvijek tu, kao stranac
koji ocrtava svoju tišinu,
koju nemogu da čujem.
ali,
ali nisam mogla dugo da izdržim,
da ne pogledam buku
za koju ne znam odakle dolazi,
doziva znatiželju koja mi
odvlači pogled,
da pogledam kroz prozor
kroz koji rijetko pogledam,
ali osjećam da čujem,
čujem kapi kiše koje plešu svoju ples,
dugo tako nešto lijepo nisam čula
kao da mi teku venama,
neki razigrani bijeli leptiri,
čije postojanje u mojim mislima je u zaboravu nestalo,
nisam ih dugo vidjela ali to ne znači da ne postoje.
dugo nisam tako nešto savršeno osjetila,
ali se izgubili su se zajedno s mojim mislima
s mislima s kojim se sa sobom borim..
prestalo,
prestalo je..
ali ja sam ostala tu tvrdoglava da shvatim,
da ne prestanem da postojim,
da osjećam, da čujem..
dok se sa sobom borim
dok ne čujem neki novi stih koji će me vratiti u život.
Post je objavljen 31.03.2022. u 16:40 sati.