Zar ja trebam da sumnjam u sebe i u svoje mogućnosti,
mislim da sam si već dokazala i više nego što je potrebno,
samo,
samo pitam se odakle mi inspiracija, pošto sam ja navikla da šutim i promatram
u vrtlogu svojih misli,
da ugasim i gasim svoje misli jer inače kako da ih posložim,
možda se bojim redoslijeda riječi na koje ću riječi upotrijebit,
jer svaki redoslijed ima svoj slijed,
tako i značenje,
no ipak nisu,
nisu riječi krive,
a nisu ni misli,
a tko je onda kriv? zar ja da budem kriva?
pa iskreno ne pada mi napamet,
ja nisam riječi,
ja nisam misli,
tko onda da bude kriv,
možda... moja,
moja cijelina,
a kome da bude kriva?
Zašto si stvaram krivnju
kad krivnja nije zaslužila to,
a nitko nije zaslužio moju krivnju.
I to je to.
Post je objavljen 28.03.2022. u 22:25 sati.