- Ma, mislim na tvoj život, vjeruješ li da ćeš ti živjeti poslije smrti?
- U to ne vjerujem, čemu moja smrt ako ću ja opet živjeti poslije smrti?
- Znači da ne vjeruješ ni u Boga?
- U kojeg boga?
- Bog je samo jedan.
- Dobro, ali koji? Jahve, Krišna, Alah, Brahma...?
- Ma, Bog je jedan čovječe, ali tokom povijesti ljudi su Boga različito tumačili pa je ispalo toliko puno religija i bogova. Preformulirat ću pitanje. Vjeruješ li u bilo kojeg Boga, vjeruješ li u raj i pakao ili u reinkarnaciju ili u bilo koji oblik zagrobnog života?
- Pa rek'o sam ti već da ne vjerujem.
- Ali, ako si ateist i ne vjeruješ u zagrobni život, u raj i pakao ili u reinkarnaciju kao vid božanske pravde zašto jednostavno ne siluješ i ubijaš koliko god te volja?
- Pa upravo to i činim.
- Što činiš?!
- Silujem i ubijam koliko god me volja, nimalo. Eto, slučajno imam savjest. A nisam baš primijetio da vjerovanje u bogove garantira da ljudi ne siluju i ne ubijaju.
- Ali, ako je smrt kraj, koja je onda svrha života, zašto se jednostavno ne ubiješ?
- Kad gledaš neki film i u njemu uživaš, a ne'ko ti kaže da će film završiti, pitaš li onda koja je svrha gledanja i ugasiš tv?
- Ne, jer ga mogu gledati opet.
- Život je dragocjen zbog svoje jedinstvenosti, dragocjen je upravo zbog toga što ga ne možeš gledati opet. Možeš vjerovati u zagrobni život ako ti je to utjeha, to je sasvim u redu, no to ne znači da je istina. Ali, kad shvatiš da nećeš zauvijek biti tu, to čini život čarobnim. Jednog dana ćeš pojesti zadnji obrok, pomirisati zadnji cvijet, zagrliti prijatelja zadnji put, a najvjerojatnije nećeš znati da je zadnji put. Zbog toga čini sve što voliš sa strašću i ljubavlju, jer svaki je trenutak dragocjen i neponovljiv, nema natrag, nema ispravljanja grešaka, nema novih prilika. Cijeni to godina što još imaš jer... to je sve što postoji. Budi tu i sada. *