Marketing
Ljubav preko žice (za Sarah; što si htjela, to si dobila)
Monolog koji se vodio u mojoj glavi bio je vrlo kratak i jasan;
- Hoćeš li ti to stvarno učiniti?!!
- Hoću! I točka. Nema više raspravljanja.
I eto, u tih 12 sati doživjeh sve ono o čemu sam sanjala. A ovaj put stvarno nisam tražila ništa. a dobila sam sve. „Mostovi okruga Madison„ su nula u odnosu na ovu priču.
Moju priču.
Našu priču.
Clint Eastwood i Meryl Streep su male bebe naspram nas dvoje; Šuše i Šuška. Merylin krivi nos je ništa gledajući moju krivu ruku, noge, zube, zgrčene kičme i... (a sve ti je jasno kad me vidiš). Ali osjećala sam se te večeri u najmanju ruku ka' Brigitte Bardot. Početnička trema i nesigurnost vrlo brzo je nestala.
Spremio mi je večeru i zahvaljujem dragom Bogu da sam i ja doživjela da mi jedno muško (i to PRAVO muško) spremi nešto za jelo. Naravno, sad tu ne računam ćaću koji mi je godinama spremao slasne obroke, a i sad u ovom trenutku dok se događa „ono nešto“ ne smijem misliti na ćaću ni na svoje jer sve ode "k vragu".
– Misli na ljubav...misli na ljubav..misli na ljubav- mantrala sam u sebi i očito sam dobro izmantrala, tek sad s odmakom vremena vidim. Jer to je bila prava ljubav.
Ljubav počinje u kuhinji gdje vidim da je "mali" vješt i da mu guljenje krumpira nije strano. Za svaku stvar pita kako da napravi i da mi udovolji. Koliko zasoliti meso?! Staviti Vegetu ili ne?! Onda odluči staviti i ploške kapule u rernu i usput pita što ako ćemo se ljubiti poslije aludirajući na intezivan miris kapule. I sve je to kao šala, a oboje znamo da i nije baš.
-Ne brini ti za to, radi kako ti paše. A i ja ću jesti kapulu pa će se mirisi i okusi neutralizirati.- izgovorim ja to i odmah se ugrizem za usnu čim sam pomislila što ja to blebećem zvizdarije. Ali ide mi. Bit će nešto od mene. I stvarno bi.
Uspjela sam zavesti muškarca, eli PRAVOG muškarca. No, kad bolje razmislim; on je mene zaveo. Očito je dobro školovan za to. Zaveo me divnom večerom (janjetina je bila u điru, ali ne zvuči tako romantično pa ću reći da smo jeli sočno, taman dovoljno, u rerni pečeno meso. I ebi ga, ja sam jela rukom. A on se pravio da to ne vidi. Zamastila sam se cijela, a baš 'ka za dišpet je taj dan nestalo mi role papira koju UVIJEK imam pri ruci.. Nema veze, posudila sam njegovu „kuharsku krpu“, a njemu je sve to tako bilo normalno. U niti jednom trenutku nije ničim pokazao da sam drukčija, da neke stvari radim drukčije. I stvarno mi nije zamjerio ništa. Osjetila sam to i zato sam i ja bila normalna (donekle). A onda mi je nestalo pamćenja (bar za vas blogersku ekipu). Recimo da je vino učinilo svoje. I zaspali smo vrlo rano. Na kauču. Uz Kumove. I Điđija koji je u jednu večer učinio više dišpeta nego u cijeli svoj mali pasji život. I bio je presretan kad je Ovaj otišao jer mogao se sčuščuriti uz mene i spavati na miru. Očito Điđi ne voli muške goste koji ostaju u posjeti duže od dva sata.
A ja još mislim na onaj zagrljaj koji nisam tražila i nisam molila za njega, a dobila sam ga. Pamtit ću ga do kraja života; I zagrljaj i mog nemirnog mornara.
Mirno ti bilo more, frajeru moj, i sjeti me se ponekad!
Post je objavljen 18.03.2022. u 13:19 sati.