Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/freshcayg

Marketing

Mislim da je Igor Mandić bio nesretan čovjek, čovjek koji je sahranio voljenu državu, i voljenu kćer.

Nikako se ne može osporiti intelekt, obrazovanje, i eruditizam, tom usamljenom čovjeku, koji je najbolje funkcionirao u formi monologa.
Možda mu taština nije dopuštala dijalog, pa je vješto birao retorički unaprijed dobivene bitke, u kojima protivnika nije ni bilo.

Iz svega toga je proizašla spika o kobajagi superiornom kritičaru, književniku i što ti ja znam komu, koji je u stvari u nedostatku argumenata, pribjegavao prostačenju, tako svojstvenom ljevičarima koji kad god ponestane štofa psuju i prostače.

To prostačenje je po istom obrascu kao i kod Vedrane Rudan, ili Bore Dežulovića samo sebi svrha, nešto kao mimikrija kad nestane sadržaja.

Osobno mislim da je Mandić mogao i bolje od toga, i da je šteta što je protratio život braneći neobranjivo, pa će ga prašina brzo prekriti, a bio je potencijal da se otrgne zaboravu, što mu je bila želja, koliko god svojim cinizmom pilio naopako.

Za razliku od ostalih ljevičarskih protuha, Mandić je volio Jugoslaviju strastveno nekritički onako kako Dalmatinci vole Hajduka, Dalmaciju i Hrvatsku, koliko god si utvarao da je iznad takvih ljubavi.

Onako ljudski nadam se da kao što u mnogim stvarima nije bio u pravu, da nije bio u pravu ni kad je govorio da nakon smrti nastupa ništavilo, i da je tamo negdje s onima o kojima je govorio onako mekano s puno ljubavi, od svega što je napisao i izgovorio, meni je ta ljubav ostala najupečatljivija.







Post je objavljen 14.03.2022. u 22:07 sati.