Kao Heathcliff u magli, lutala sam bespućima
tražeći ljubav.
Iza mene nisu stajali Orkanski visovi
već pustopoljine i vjetrometine.
Borila sam se protiv vjetrenjača;
ne kao Don Kihot
zelenim brežuljcima kojima vjetar puše;
borila sam se za jednakost, razumijevanje i prihvaćanje različitosti
stršeći u masi, kao pojedinac- čiste duše.
Osuđujući me, proživjeh Proces.
Gazeći me, doživjeh Preobražaj.
S Danteom prošetah predvorjima
Čistilišta, Pakla i Raja.
U društvu Tolla, prepoznah nesvjesno;
uz Newton-a, susretoh Sudbinu i Putovanje duša.
S Jungom, suočih se s patnjama i lažnim uvjerenjima;
zacijelih stare rane i prihvatih da;
„Nisam ono što mi se dogodilo, već ono
što sam odlučila postati.“
U društvu Velikih naučih da
griješim. Griješiti je ljudski , a
svjesnost pogreške, put ka istini i spoznaji.
Učim iz svojih greški.
Visoki smo koliko narastemo- veliki onoliko koliko naučimo.
Praštam. Opraštati je ljudski.
Ne zaboravljam.
Ako zaboravljam ono što opraštam,
ništa nisam naučila. Greške ću ponavljati.
Znatiželjna sam.Tražim dobro u ljudima.
Što tražimo, to i nađemo.
Dobri smo onoliko, koliko nam je srce veliko.
Od Velikih naučih da
ne trebamo biti mudri. U vrtlogu svakodnevice
budimo zrno mudrosti što na suncu zrije.
Ne trebamo biti tvorci velikih misli;
budimo mali ljudi velikih djela.
Ne trebamo biti rijeka.
Budimo atom u kaplji života.
Budimo ono što jesmo;
čovjek s čovječnošću, ljudi s ljudskošću.
Dozvolimo si male pogreške;
budimo sanjivi i ranjivi.
Svi zajedno,
budimo spektar boja u slici postojanja.
Post je objavljen 05.03.2022. u 21:15 sati.