Nakon dva sata saslušanja vještaka koji su proveli kombinirano psihologijsko psihijatrijsko vještačenje roditelja i mlt. djece, sutkinja me pita:
- Ima li Centar što reći?
Gledam roditelje i njihove morske pse od odvjetnika.
- Nema ovdje Centar više ništa za reći. - odgovaram, a onda to formuliram prikladno zapisniku, - Centar nema primjedbe na iskaze vještaka te je i nadalje suglasan sa njihovim zaključkom iz Nalaza i mišljenja od ....
Nakon dvije godine visokokonfliktni razvod primiče se kraju.
Odvjetnica tužiteljice izrešetala je vještake (jer platili su vještačenje, dođe oko 15 tisuća, neće valjda sad ne iskoristiti i zadnju kunu koja je uložena u to), da bi na kraju odustali od traženog i bili spremni na sporazumni razvod u skladu sa statusom quo, a što je ionako i znala i planirala prije početka rešetanja.
Prestajem slušati jer uloga Centra u tom trenutku doista postaje bespredmetna.
Crtam.
I pitam ih svakim potezom, je li vrijedilo vremena, živaca, suza, novaca?
Dvije godine dječjeg život u limbu roditeljskog konflikta, je li vrijedilo?
Bogati i inteligentni, najgora kombinacija.