Marketing
„ZAPIS O LEŠU I SETI“ MLADOG SRPSKOG PISCA RASTKA STANIŠIĆA
Ovaj je roman ušao u najuži izbor za nagradu Miroslav Dereta 2020. i NiN-ovu nagradu 2021. što nije nevažan podatak, jer je svakako riječ o romanu kojega je srpska literarna kritika s pravom ocijenila izuzetno vrijednim djelom. Rastko Stanišić je mladi srpski pisac rođen 13.12.1988., dakle, on ima svega 34 godine. S obzirom na vrijeme kad je rođen, on je svakako tzv. ratno dijete što je značajna biografska činjenica koja tumači i osvjetljava mnoge elemente autorova života, njegovog načina razmišljanja i pisanja kao i najvažnije momente ovog romana.
Prema svojoj intenciji, ali i prema strukturi djela pa onda prema sveukupnoj filozofiji i životnim preokupacijama glavnog junaka (Einars) kao i drugih likova (psihijatra, dr Leša i dr Mrkalja, Vere, Jakova, Nauma, Kista, Ilone, Ane, što su sve ličnosti jedne te iste osobe), ovaj roman svakako pripada suvremenom srpskom realizmu, a za realizam je važno da iskazuje životne istine o ljudima i odnosima između njih. Dakako, ovaj se realizam razlikuje od klasičnog, jer je i zbilja suvremenog srpskog društva drugačija, nego ona od prije 150 godina, ali postoje neke poveznice, a to je prije svega zahtjev da literatura izražava realne životne tendencije kao i zahtjev za životnom istinom koja se izražava kroz mnoge pojedinačne događaje kao što su konkretna životna zbivanja, konkretni likovi koji trebaju djelovati isto tako stvarno kao i stvarni likovi. Znači ova se literatura razlikuje od fikcije i to u načinu literarnog formiranja materijala i u tome se očituje ta razlika spram fikcije. Drugim riječima, da stolovi i stolice ne mogu biti na stropu nego na kuhinjskom podu. Centralna je tematika ovoga romana egzistencijalistička „kao da sve vreme želi da nas uveri da ima nešto oslobađajuće i ispunjavajuće u ništavilu, da postoji sasvim oplemenjujući kutak u crnilu, udobno sedište na ovom tužnom putovanju“. (23)
Međutim, Stranišićev roman nije samo zapis o jednoj životnoj istini sagledanoj na literarni način i potrazi glavnog junaka da sazna što se dogodilo sa njegovom majkom bez koje je ostao još u ranom djetinjstvu, o jadu i bijedi našeg hrvanja sa reminiscencijama ili naknadnim refleksijama slučajno izabranih događaja iz prošlosti, o tuzi koju želi stišati opraštajući se s ocem i najboljim prijateljem i strahom od Gonitelja koji bi ga mogao spriječiti da ode na Sjever i tu imamo jednu golemu hrpu prekrasnih ruševina, od Baltičkog mora i Rige do beogradskih ćorsokaka, napuštenih stanova, Starog sajmišta, zidina kalamegdanske tvrđave, bolesničkih podruma, psihijatrijskih soba, kako bi pisac sebi i cijenjenom čitateljstvu postavio samo jedno pitanje: Tko sam (zapravo) ja?
(„što je onda ja?, Seta je izrekao bez imalo kolebanja. Ona je suštinski segment, odrednica svakog čoveka.“, 102)
To je jedno jako značajno pitanje, fundamentalno pitanje koje zaokuplja mlade i najmlađe naraštaje djece sa naših prostora posebno opterećenih nacionalnim sukobima, kulturnim različitostima, jezičkim osobitostima, ali jedinstvenog geografskog prostora gdje su ljudi i narodi odvajkada bili usmjereni jedni na druge. Isto takvo pitanje postavio je i meni moj sin u njegovoj trećoj godini kad me iz krevetića zapitao: Tko sam ja? zamišljeno gledajući u stropnu svjetiljku. Ja sam mu tada odgovorio: Ti si moj sin i svagda kad ti bude teško, pomisli na svog oca i svoju majku. Slično se dogodilo i glavnom junaku ovog romana da se zapravo kao i autor pitao Tko sam ja? pored pitanja o drugim ljudima koji su isto tako ostali vječna nepoznanica.
(„Zašto bežiš ako češ svugdje ti biti ti, ako ćeš svugdje nositi sve sebe, kao što sada nosiš taj pretežak ranac nestaloga vremena? Kako misliš da pobegneš, ako je sve tamnica? Gdje živiš, ako je sve jedan predugačak sprovod - pitala me Seta.“, 87)
Tako je naspram onoga Pavićevoga „magičnoga realizma“ u srpskoj literaturi ovdje na djelu „egzistencijalni horor“ i ako prvi odgovara mirnom razdoblju prosperiteta zajedničke države, ovaj Stanišićev realizam odgovara hororu tj. stvarnosti suvremenog srpskog društva.
(„Ako bih pak umirao, znao bih da umirem otkako sam živ .“ (8)
(„Sve što me je činilo živim, već je mrtvo.“)
(12)
(„Život će me ubiti.“)
(19)
Zato osobno mislim da je za dobro razumijevanje ovog romana potrebno potražiti odgovore o prirodi te sjete o kojoj se ovdje govori i piše. Dakle, rekao bih par riječi ne o leševima, jer njih ima previše kod nas, nego o sjeti koje opet ima premalo, iako su oboje u izravnim relacijama i iz toga razloga ja bih se pozvao na velikog našeg kulturolog sa početka 20. stoljeća Vladimira Dvornikovića koji je napisao djelo pod imenom „Psiha jugoslovenske melanholije“ koje je štampano u Zagrebu 1925., dakle, prije skoro 100 godina, ali ništa nije izgubilo na svojoj osobitosti i izuzetnosti tako da djelo može biti privlačno svakom suvremenom srpskom đaku.
(„...ali mani me te kafanske filozofije. Kafanske? Prijatelju, postoji čitav nenaslutljivi univerzitet iza toga.“)
(100)
Dakle, Dvorniković se pita o prirodi ili karakteru te naše specifično slavenske sjete ili melankolije, ali nigdje izričito nije naveo da je ta psiha melankolije rezultanta jednog teškog i bremenitog života i tragizma toga života gdje ljudi i narodi u jednoj generaciji u svojim povijesnicama pamte barem dva ili tri velika ratna sukoba. Dakle, ne stoji li ta činjenica da u svim spontanim neposrednim emanacijama naše „narodne duše“ ima neki talog teške melankolije. Prema Istoku postaje taj talog sve teži i crnji, na zapad i sjever sve tanji i bljeđi.
„Kad bi trebalo u jednom mahu zahvatiti jednu i najkarakterniju crtu u psihi ovoga naroda, ali sa dna i korijena, ja ne bih znao što drugo da iznesem na srijedu van tu nesretnu našu melanholiju i nostalgiju.“
(5)
Tu se nalazi ono što nas tišti i što nas nagoni da psihologiziramo. Radi se, dakle, o talogu o „crnom talogu“ kako i sama grčka riječ kazuje svojom etimologijom. Melankolija je posebni temperament s nekom naročito tendencijom prema taloženju, zgušćivanju, dakle sedimentarni temperament. U njemu je pravi balast težine, neka težnja i sklonost ka kristaliziranju, vidljivom objektiviranju. To je ono što taj temperament daje iz sebe, po čemu je on često bio produktivan do genijalnoga obima, ali Dvorniković napominje da mi nigdje ni u jednoj jedinoj izjavi naše narodne duše ne osjećamo tu temeljnu „razboljenost psihe“ kao u narodnoj pjesmi i melodiji. Pjesma je prvi najneposredniji i najkarakterističniji izraz, ali tu su i drugi dokumenti uz najjasniji govor pjesme i melodije. Tu je i naša narodna lirska i junačka epska pjesma, narodna priča i pripovjetka, produkti narodnog humora, ironije, satire. Tu je i narodna filozofija poslovica, aforizama, sentencija, u jednu riječ čitavo „narodno blago“ i narodna tradicionalna književnost. Uz to dolaze i tradicionalni duševni život, praznovjerje i vjerovanja.
Dakle, Dvorniković govori o tradicionalnoj kulturi, a mi govorimo o njenim elementima koji su zadržani do danas bez većih promjena niti uticaja sa strane. Oni su, dakle, po svojim karakteristikama, po svojoj „psihi“ prisutni i kod Rastka Stanišića, dakle, u suvremenoj srpskoj kulturi za koju vrijedi da je čisto slavenskog karaktera. To je i inače prema Dvornikoviću izraziro slavenska crta „u najdubljem svojem tonu opća slavenska melanholija“ (38) Često je onda umjetnost produkt ove psihe do genijalnoga obima jer je prema njoj „umetnost vrednija od civilizacije“ (27) ili drugačije izraženo prema Stanišiću „umetnost potiče iz nemira. Mnogo ljudi živi primerenim, smirenim životom“ (26)
„Historija i neka praslavenska baština, hereditarno zajedno sa stečenim to bi imali biti uzroci jugoslovenske melanholije.“
(34)
Sada, za nas je nevažno na koju se našu sredinu ta melankolija odnosi jer više ili manje jeste karakterna crta svih južnoslavenskih naroda, ali i naše kulture kod koje kasne njene odjeke pronalazimo i u suvremenoj srpskoj literaturi. Kod našeg autora ona se otkriva već u samom naslovu romana „Zapis o Lešu i Seti“ (koji su u romanu dati i kao likovi) pa je tako brutalnosti pojma Leš suprotstavljena nježnost i ljepota pojma Sjeta, a tako je i u samom romanu suprotstavljena brutalnost prostora i ljepota reminiscencija.
Tako je i u našim stvarnim životima svagda sukob Erosa i Tanatosa samo je važno preživjeti i ljudima i svijetu prinijeti i svoj skromni doprinos.
„A sve pod suncem koje tih dana kao da nikada nije zalazilo.“
(52)
Post je objavljen 23.02.2022. u 12:42 sati.