there's work to do...
Najprije je prošlo ono što se čini kao stoljeće od kad sam zadnji put pisala...a onda je još stisnuti gumb koji otvara editor bilo iznenađujuće teško...tako da ne mogu ne zapitati se što leži u pozadini tog mog odsustva s bloga i potpunog izostanka nekad tako neophodnih mi izljeva duše na papir (ekran). Ponekad je zaista teško pronaći to zašto u onome što radimo ili još češće što ne radimo.
Osim pisanja tu je i jedna kvalifikacija koju sam dobila, no nisam tražila iskaznicu koja omogućava da radim taj posao. Prošla je skoro godina od tad, nadam se samo da mi neće...zanemariti diplomu ova naša država zbog tog golemog razmaka od diplome do izdavanja iskaznice. I na pitanje zašto...opet nemam odgovor. Možda bi u tom slučaju bila na tragu kad bih rekla da se ne osjećam dovoljno kvalificirano raditi to. Edukacija je bila sve samo ne dobro koncipirana i odrađena, čini se kao da je sve skupa bilo jedno uzimanje novaca i izdavanje dokumenta bez da se išta posebno tu odradilo i naučilo. Sigurno da nakon tako nečega nisam sigurna u sposobnost da to radim. Vjerojatno je to dobar trag.
A pisanje? Ne znam...možda sam u vrijeme kad sam prestala pisati dobila neki pritisak okoline kad bi izrazila svoje prave želje, naume, pokazala se u punom svjetlu. I taj otpor je bio rezultat nekog mog ozbiljnijeg rada na sebi i postavljanja granica tamo gdje ih prije toga nisam imala. Naravno, to je sklizak teren, kad ljude koji su navikli na tebe takvog iznenadiš drugačijim zahtjevima i reakcijama. Ne naiđe to baš uvijek na odobravanje, nekoliko prijateljstava je samim time završilo na velikom testu. I ne bih rekla da su sva dobila prolaznu ocjenu. I tako, možda sam se više izrazila u stvarnom životu pa je potreba za pisanjem ovdje splasnula. Ili je taj neki negativni odgovor malo potaknuo to da manje pišem. Ne mogu točno shvatiti...i da, ima tu još posla, čim je to mjesto na kojem nešto žulja kad se dotakne.
Ono što znam, nedostaje mi onaj trenutak kad riječi poteku. I kad to pomalo zvuči poetski, kad imaš dojam da si zaplesao u pravom ritmu i da pleteš nešto smisleno i lijepo, nešto svoje i iskreno. Nedostaje mi mogućnost da se izanaliziram i da usred tog pisanja iskrsne neka nova ideja, neko novo rješenje, neki novi problem ili pogled na problem. Nedostaje mi jasnoća koja nekako dođe s pisanjem. Nedostaje mi čak i to da dotaknem one neke teške teme i kroz to pisanje se i dobro isplačem. Nije to nešto što si treba uskratiti.
A možda je to isto kao i vožnja, jednom kad sjedneš za volan i kreneš, onda i nastaviš.
Da, ima toga što se promijenilo kod mene i još će se sad. Selidba, zajednički život i nužnost da počnem voziti. Strah je bio strašan isprva, moja najveća životna neman koju je trebalo poraziti. Sada napokon vozim i samostalno, još je jako teško savladati taj glupi i uporni strah, no, kontroliram ga dovoljno da sam suvisla iza volana. Ali nije lako, još uvijek nije.
Nije lako ni pisati nakon ogromne stanke. Ne teku riječi kao nekada, više je to kao kad zapinješ jer si dao premalo gasa. Cupkaš malo. Nije lako ni otvarati ona mjesta u koja najradije ne bi gledao. Kao što je zabrinutost da li će ovaj posao koji se spominje zaista uspjeti. I da li ćeš tamo biti zadovoljan. I iskaznice koje još nisi podigla. I činjenicu da moraš svaki mjesec na preglede jer eto, kontroliraš konstantno zdravstveno stanje htio ne htio. Sve te neke stvari bi najradije ostavili po strani, baš kao i autić kojeg je teško voziti. Pa ipak, previše se toga gubi ako se ne pogledaju ti kutevi sa onim komadima našeg života koje baš treba ispolirati. Pa makar značilo pronaći i pomoć, psihologa, makar značilo pokušati stoti put jer devedeset i deveti nije uspio...ili pak pregrmiti, uzeti taj volan u ruke i krenuti. Riskirajući...ništa manje od života. Ali...upravo taj život, samo stoput bolji dobivamo ako uspijemo. Da, baš, nikako to nije lagano. Ali je nužno.
Post je objavljen 22.02.2022. u 17:37 sati.