Marketing
Figura kao izraz egzistencije
Ako pogledamo preko Save s Kalemegdana, vidimo
Muzej savremene umetnosti, u ćijoj je gradnji
sudjelovao i moj preminuli suprug.
Zgrada je baš impozantna i lijepa
Danas je posljednji dan izložbe koja je ispunila cijeli prostor
muzeja: Vladimir Veličković: Figura kao izraz egzistencije.
Retrospektivna izložba Vladimira Veličkovića (1935–2019)
nije me oduševila temama, ali jeste izuzetnom umjetničkom
ekspresijom.
Radi se o umjetniku čije je prisustvo nezaobilazno u
sagledavanju razvoja domaće i šire evropske umjetničke
scene.
Praćenjem određenih tematsko-problemskih cjelina, koje su
definirane kao Mladost, Raspeća, Tijelo u pokretu, Mjesta,
Gubilišta, Glave, Porijeklo, Životinje, Ništavilo, Bez imena,
postiže se uvid u složenost ovog opusa.
Pratimo ga od najranijih crteža i slika nastalih u beogradskom
periodu, kada umjetnik radi oskudne prostore ukočene,
statične atmosfere
-preko barokne uzvitlanosti naglašenog pokreta u ciklusu
Strašila
-potom figura u različitim fazama trčanja ili pada inspiriranih
Mejbridžovim povijesnim eksperimentima sa fotografijom,
-pa uzavrelih frenetičnih glava oratora ili ispražnjenih,
pustih prostora gubilišta
-sve do posljednjih prizora spaljene zemlje i pejzaža
čija se linija horizonta gubi u izmaglici dima i magle.
Ne bih rado imala nijednu od ovih slika na svom zidu,
ali mu se ne može poreći sposobnost da izazove emocije.
Sad radije idem u najavu proljeća
Post je objavljen 24.02.2022. u 05:00 sati.