ako u ovoj nepodnošljivoj javi zbrojimo samoće
sve dalje su snovi o budjenju pod stablima naranača
i naše igre riječima ....kako Lorca ne smije umrijeti pored otvorenog balkona
dok ne dodjemo i prošećemo i šapnemo..... Cordoba te čeka, ne govori o smrti....
ali ništa od svega
nema sigurnog azila za dvoje lutajućih zaljubljenika u slova
pa tako gubim volju na ramenima tvojim tražiti utočiše za svoje
zauvijek izgubljene misli : čak prestajem rasporedjivati poljupce kako sam nekad znala
od resice uha, pa niže, pa još malo niže
i tako ja varam sva svoja navigacijska pravila koja to više nisu
neću prevariti ramena koja teško podnose tešku riječ
a kako bi tek otrpjela sav moj žar i nestrpljenje
odričem se moje hrabre ja
odričem se Lorcina balkona iznad stabla naranača
i slušam Nerudu kako mi kaže da sam mu draga kad šutim
zato ću se skriti ,iza hridi gdje me nema
jer ćeš je, kao svaki Odisej
samo zaobići.