Sanjam da tonem.
Ne bojim se.
Nisam uznemirena.
Gledam plavo-zeleno blještavilo oko sebe. Tonem polako s rukama podignutima iznad glave, baš onako kako tonu utopljenici pomireni sa svojom sudbinom.
Zrak zaostao ispod odjeće pretvara se u male prozirne kuglice koje nepogrešivo pronalaze put ka površini.
Tek sad primjećujem da je i on pored mene. Kad li se stvorio?
Grli me oko struka i nešto govori. Ne čujem riječi, ali čitam mu sa usana.
Ponavlja riječi koje mi je rekao te iste večeri: "Ti si reinkarnacija moje bezvremenske ljubavi."
Budim se.
Otkrivena sam i hladno mi je.
On mirno spava pored mene, zarolan u pokrivač, noge prebačene preko mene. Smješkam se. Moje noćne borbe.
Za pokrivač.
Za jastuk.
Za mjesto koje nije na samom rubu kreveta.
Gurnem guzu u njegovo krilo. To ga razbudi, pa me pažljivo pokrije i obgrli rukom.
Razmišljam o njegovim riječima.
"Ti si reinkarnacija moje bezvremenske ljubavi."
Zvuči mi tužno.
Znači li to da su sve prave ljubavi nesretne, pa se ponavljaju, ali ne opstaju?
Post je objavljen 18.02.2022. u 10:36 sati.