Bila je lijepa, krupnih očiju, duge crne kose koja se kao
plašt vijorila za njom. Neko i nešto u malom mjestu, navikla
da je u svemu pitaju za mišljenje, da se njena reč poštuje.
Da bi se zaštitila, običavala je da diže ograde. Doimala se
hladnom, malo tko je znao njenu dušu. Vjerojatno nitko,
čak ni oni koji su je voljeli. Udvarača uvijek mnogo, onih
koje je zanimao njen izgled, ili onih koje je fascinirala
njena pamet. A ona se osjećala usamljenom, iako nijedan
značajniji događaj nije prošao bez nje, iako je bila "svakoj
čorbi zaprška". Voljela je, izgubila je, svi su poslije bili samo
zamjena za prvog. A kopija nikad nije isto što i original.
Opuštali su je samo muzika i ples. Tko ju je u plesu upoznao,
ne bi ni slutio da postoji ona druga, nepristupačna, hladna...
znao bi ovu toplu, srdačnu, razdraganu. Kao da te dvije
nisu bile ista osoba.
Jedne je večeri otišla na igranku gdje nije običavala da
ide, netko je nagovorio. Ambijent opušteniji nego inače,
nije joj prijao. Sjedila je među publikom nezainteresirano,
hladno, i pitala samu sebe šta tu radi, namjeravajući da ode.
On je sjedio s druge strane i gledao je. Spazio je čim je
došla. Pojava koja muškarce ne ostavlja hladnima, nije ni
njega. Ali ga je istovremeno i privlačila i zbunjivala. Njen
izgled nije bio u skladu sa oklopom hladnoće. Da li joj je
netko stavio u grudi led umjesto srca, zapita se on. Šta li bi
takvu ledenicu moglo zagrijati, zainteresirati, učiniti ženom?
Ni sam nije znao zašto nije odvajao oka od nje, bilo je
naokolo i drugih atraktivnih djevojaka, daleko pristupačnijih
od ove. Propuštao je ples za plesom i nagovore drugova
da priđe ovoj ili onoj... i gledao nju. Di džej stavi novu ploču
i pusti "Posljednji valcer", Englberta Hamperdinka. Sa prvim
taktovima lijepe pjesme na njegove oči dešavalo se čudo,
ledena kraljica se pretvarala u nježnu princezu, čije su oči
sjale, a zaneseni se osmijeh razlio licem. Nije vjerovao da
gleda onu istu osobu. Ovu bi djevojku svatko poželio.
Začas se stvorio pored nje: "Jeste li za ples?"
Prihvatila je s osmijehom, i dok su plesali, kao jedno,
poželio je da tako plešu valcer bez kraja...
(Rumba 2011)