Marketing
Sasvim osobno
Da se odmah razumijemo i razjasnimo, ja nemam ništa protiv psihologa i psihijatara. To su osobe koje obavljaju svoj posao na najbolji način što znaju i možda su stvarno nekome pomogli. Pa tko bi došao na kraj sa svim tim luđacima, ili da budem nježnija umobolnicima, ubojicama, lopovima, alkoholičarima i inim nesretnicima da nema te struke. Što bi bilo da nema luđačkih košulja koje su, vidjela sam u filmovima, u nekim slučajevima nužne? A iskreno, vidjela sam isto baš u filmovima da su mnogi završili vezani u te bijele halje nevini. I što sada?! Slučajnom čitatelju ovih mojih piskarija ostavljam utisak da nisam baš ljubitelj ove profesije. Ali isto napominjem da mi je silno žao što me takozvana Profesionalna rehabilitacija odgovorila da upišem studij psihologije. To je kao po njihovu zaključku teško za jednu osobu s invaliditetom. Nije prikladno, jeli. A ja si nikad neću oprostiti što sam ih poslušala i što nisam slijedila svoje srce. Uglavnom, po meni treba izbjegavati i psihologe i psihijatre. To što ti oni narišu u nalazu može odrediti daljnji tijek tvoje sudbine. Ovo sam shvatila još dok sam kao dijete dane provodila po bolnicama i hoćeš nećeš, morao si kao sastavni dio liječenja posjećivati i psihologa. A ona meni nakelji u nalazu izraz emocionalno nestabilna. Zato jer plačem. Ebate, kakav si ti to psiholog kad ne znaš da se osobama koje su preživjele moždani udar nešto ošteti u glavi i da ne možeš suzdržavati emocije ma kakve one bile. No, iako sam godinama uspješno izbjegavala psihologe tj. psihijatre došao je trenutak kad sam svjesno odlučila zatražiti pomoć psihijatra. Nazvala sam doktoricu opće prakse i zatražila uputnicu za psihijatra.
- Da, da! To sam ti i ja htjela predložiti s obzirom na sve što si proživjela posljednjih godina, a osobito ovaj šok iznenadne smrti oca.- kaže moja doktorica i pobrine se da što prije dođem na red kod psihijatra. Točnije, upisala sam se na terapiju kod psihijatrice koja je u mirovini, ali iskoristila je mogućnost rada na četiri sata. A ionako nedostaje u našem zdravstvu doktora svih struka.
Bila je to jedna divna gospođa i prava dama koja je, kažu svi vrhunski stručnjak u svom poslu i u svoje vrijeme bila je šefica cijelog odjela psihijatrije. Jako mi se svidjela kao osoba. Izuzetno je bila nježna i draga. Ali saslušavši ona mene, propiše ona meni ni manje ni više nego tri vrste tableta. Pokušavši negodovati i objasniti joj da sam ionako usporena i jedva se krečem, ona mi da objašnjenje da tu dozu piju i male bebe i da je to minimalna terapija koja se daje pacijentima. A ebiga, ja sam postala pravi psihički pacijent. Ali sve ću učiniti za svog psa za kojeg sam htjela ishoditi nalaz da mi je on kao emocionalna podrška. Pa u cijelom svijetu postoji ta kategorija Emotional Support Animal pa zašto ne bi i u Hrvatskoj. I u razgovoru s tetom, svaka moja druga riječ je bila pas i kako ja ne mogu bez mog psa. I onda kad sam vidjela da ona ne šljivi mog psa, otvoreno sam ju pitala jel se ikada u svojoj poslovnoj praksi susrela sa ovakvim zahtjevom kao što ga ja tražim. Samo je hladno odgovorila NE.
- Ebga što sam onda ja tu?!!- pomislila sam kad sam shvatila da mogu plakati do sutra, ali neću dobiti potvrdu da je moj Điđi moja emocionalna podrška.
- Pa zar oni ne znaju da je Yokširski terijer bio prvi terapijski pas koji je pomogao brojnim ranjenicima u Drugom svjetskom ratu,.....- svašta mi je padalo na pamet i zaključim da moram nastaviti „liječenje“.
Ta bitka za psa je izgubljena, ali potrebno mi je vrijeme za sebe. Odnosno, meni se ne radi, kratko i jasno. I NARAVNO da sam nastavila piti terapiju tih nekoliko mjeseci do povratka na posao. A od tete psihijatrice, koja mi je uistinu bila draga kao osoba, dobila sam samo na vremenu. Sve što mi je ona rekla bilo je ; A to je Život!!!!
I vidjela sam joj u očima da se ne može načuditi kako ja uspijevam sama brinuti o sebi i kuhati i čistiti i svašta nešto. Osobito jer se ona tad koristila štakama i na kratko je osjetila što to znači biti osoba s invaliditetom. Sve u svemu, ta teta mi je bila jako draga i simpatična. A još da voli pse, bila bi mi idealna. No, svjesno sam prihvatila etiketu „emocionalno inkontinentne“, a da je psihič trebao meni kao meni –nije. Sad je sve gotovo. Psihološka podrška mi je trebala kad sam gledala patnju, bol i svakodnevno umiranje, gušenje i padanje, a ne sada kad sam sama sebi jedina briga. I to nije ništa u odnosu kad brineš i strahuješ za svoga bližnjega. Sad je jedino što me zanima u životu što više smijeha, radosti i zafrkancije.
I naravno, izbjegavanje psihiča.
A što ćeš?!!! To je život!!!!
Post je objavljen 15.02.2022. u 10:31 sati.