Sjedi na kauču,
povlači jedno te istu srebrnu nit na prljavim, sivim rukavicama.
Šest godina.
Ušli smo im u kući,
mi, vlast.
Seljačko domaćinstvo,
siromašno seljačko domaćinstvo,
baka i djed, unuka,
invalidska vojna mirovina,
i bicikl,
tri kokoši.
Majka je otišla,
s trećim likom.
Stojim na vratima,
dok kolegice rade zapisnik.
Ionako nas je previše u maloj zagrijanoj kuhinji.
Šutim,
promatram.
Sjedi mirno,
okrenuta leđima,
u jakni,
sa ružičastom kapom,
i povlači jedno te istu srebrnu nit na prljavim, sivim rukavicama.
Socijalna radnica je mlada,
da ju vidite na cesti rekli bi sponzoruša,
krznati ovratnik na kaputu,
dugi crveni nokti,
našmikana do savršenstva.
Ulazi,
sjeda za stol,
u maloj zagrijanoj kuhinji,
prepunoj mrvica,
prašine,
i paučine.
Kasnije,
dok ih vozim natrag komentira:
- Oh pa dobro je,
čisto, ne smrdi,
gdje sam sve bila,
ovo je odlično!
Šutim,
promatram.
I divim se.
Pitaju me dok izlazimo iz auta:
- Je li ti problem?
- Što? Voziti auto?
Smiju se :
- Ma ne, nego ići na teren?
- Nije, volim imati uvid u cijeli postupak.
I onda se pogledam njihovim očima,
u tu pravnu pojavu,
elegantnu i dotjeranu.
Promatrač je promatran, i procijenjen.
Ne objašnjavam
kako sam dobro jela u tim siromašnim,
seljačkim domaćinstvima,
koliko takvih baka i djedova živi u mojoj prošlosti,
kako je vrhnje bilo gusto,
a juha masna,
pod drven,
a štala nagnuta.
Čučnem i pitam djevojčicu:
- Hoćeš li mi pokazati svoje slike?
Oči zaiskriše,
nebesko plave,
žive djetinje oči!
Post je objavljen 27.01.2022. u 10:52 sati.