Pregled posta

Promjene znače život

Govorio sam o prilagođavanju. Široko je to područje djelovanja. Prilagodba je ustvari osnova postojanja.
Kada nastupe neke razlike one se šire. Prethodna stanja teže izravnanju i tako se potiče ili podržava proces novoga izravnanja.
Na tako prikazane procese vidi se da su oni prirodni, te se mogu opravdati prirodnim zakonima. Konačno, kada se nešto događa, za to postoje razlozi. Razlozi opet imaju svoje razloge. Fizika, zar ne?
Ustvai da, ali...
Sve to izgleda jednostavno, mada, čovjeku često nepredvidljivo. Neizmjeran broj razloga, a i njihovo prepoznavanje, te njihovo međusobno djelovanje nas čini često nemoćnima.
Kako bi uopće mogli predviđati? Što će to uzroci iznjedriti? Velika pitanja, ali da znam odgovore, sve bi unaprijed znali. Puno toga nam ne bi bilo zanimljivo, a možda i sve.. Ipak, možda bi se mogli sačuvati od nevolja. Pokušati ću gledati u tome smjeru. Dobro je nalaziti put dobra. Da bi se išlo nekim putem svijesno, treba nam namjera, odlučnost i volja. Kad malo bolje pogledam, sve bi to bilo uzalud, da put ne postoji, zar ne? Pa kako znati ima li puta?
Pa za naći put, dug je put. Nije nemoguće naći ga i brzo. Da, ako su, nekim slučajem, uzroci baš tako posloženi. To izgleda da nam je to netko darovao. Racio bi se na to možda i pobunio, ali što, ako je put stvarno tu? Od kud i kako, ali je. Lijepo je na tome zahvaliti. Lijepo, ali i dobro. Kome zahvaliti? Pa onome koji nam je to darovao, ma tko bio. Činimo li tako za svako nam dobro, sve bolje ćemo prepoznavati put dobrote i onoga po kome ona je, ma tko on bio.
Mi ljudi smo u prostoru i vremenu; živimo. Postojimo u puno širem spektru nečega. Put o kojem govorim je put učenja, put dobrote, put spoznaje istine. Pogledajmo sebe.
Nastadosmo velikim nizom prenosa održivoga života. Možete li zamisliti niz svojih predaka, po kojima su uobličeni vaši geni. Kao ogroman niz tunela to seže u nedogled. Djelovanjima svojim djelujemo na svoje gene. Izmjenjeni geni stvaraju nasljednike. U tome nizu smo, a događa nam se i život po uzrocima koji ga mijenjaju. Izgleda kao da nam je sve predodređeno. Je li?
Živi smo i osjećamo da svašta možemo. Pa i možemo. Vidite li kako djelujemo na gene? Vidite li kako prosuđujemo o dobru i zlu i time djelujemo na naša djelovanja? Vidite li koliko malo vidimo, a djelujemo i kako tako mžemo mnogima činiti na žao. Mogao bi tako dugo nabrajati, a sve se svodi na zaboravljanje na ono osnovno; na dobrotu po kojoj i sami jesmo. Nažalost, ima i onih koji dobrotu ne vide. Vide često njenu verbalnu izvedbenicu, koja je ustvari privid dobra. Puno je takovih primjera u jelu, potiskivanju i zanemarivanju drugih, neekološkim postupcima...
Ne moramo čak niti djelovati. Naše unutarnje stanje zrači. Da bi išli putem dobrote, moramo to činiti iskreno, jer tada dobrota i zrači. Svojim potencijalom energije u nama su 'vidljive' onima koji ih prepoznaju. To se često dogodi potpuno nesvjesno.
Za dobro prepoznavanje tih stanja čovjek treba biti čist, da svojim stanjem, svojim energijama, ne iskrivljava ispravnost viđenja. Zanimljivo je da to vrijedi i za rezultate očnoga vida.
Evo nama zanimljiva primjera. Oni koji gube vid i svijesni su toga 'znaju' kuda to vodi. Mnogi se tada prepuste, pa što bude, biri će. Čak ih njihova 'znanja' vode u apatiju.
Gubitak vida je proces; nekad brži, a nekad sporiji. Netko se, nažalost, iznenada zatekao u mraku. Ipak, život ide dalje. Energije svoje rade. Uzroci dalje stvaraju posljedice. I dalje smo ovdje. Nema mjesta panici, a kamoli apatiji. I dalje imamo moć prepoznavanja i djelovanja. Uvjeti se mijenjaju i valja se prilagoditi. Ta prilagodba nije da bi tako prilagođeni tada stali. Uvijek se nešto mijenja. Prilagodba je tako odraz života. Nema odustajanja, nema apatije, idemo dalje. Tako ćemo otkriti mnoge mogućnosti kojih ranije nismo bili svijesni.
Još tamo 60-ih sam zavolio drevnu kinesku igru 'wei-chi' ili kako je još zovemo 'go'. Ranije sam često igrao šah. Igrajući go sam bio na mnogim turnirima, a go je postao važan čimbenik u mom životu. Ta igra 'drevnih mudraca', koja je po nekim kazivanjima starija od pet tisuća godina, me vodila sve dublje u otkrivanje odnosa cjeline i njenih dijelova. U kasnijoj sam dobi sve više preuzimao ulogu učitelja goa. Bio je to spontan i prirodan proces.

Prije 14 godina mi je dijabetes počeo kvariti vid. Unazad oko osam godina mi je otkazalo lijevo oko. Nekako se na desno 'navlačila magla'. Sve to je bitno utjecalo na kvalitetu moje igre.
Go se igra crnim i bijelim kamenčićima na ploči od 361 sjecišta liiija. Na ta se sjecišra stavljaju spomenuti crni i bijeli kamenčići, koji su lećasta oblika. Em ih jedva nazirem, em ako krenem opipom poremetim poziciju. Opipom ne raspoznajem boju, ali je okom izbliza prepoznajem. Odustati nemam namjeru.
Ušao sam tako u proces prilagodbe, proces promjene svoga načina igranja. Suočio sam se sa onim što je bitno kod gledanja. Trebam doznati gdje je što. Jednostavno, zar ne?
Pa da vidim što i čemu gledanje je?
Da bi svijesno djelovao, trebam znati gdje je što. S obzirom na stalne promjene potrebna mi je stalna prisutnost prosuđivanja stanja. Bez očnoga vida to izgleda nemoguće. Ako to prihvatimo, odustajemo od prihvaćanja i razvijanja drugačijih načina gledanja; gledanja bez očiju. Moguće je, i biti će bolje. Ostavljam 'otvorena vrata' novim mogućnostima. To nie samo sa vidom, već sa svim životnim funkcijama. Konačno, to je bio način na putu evolucije.
Pa, što sam to uočio igrajući go i koja su mi u tome postignuća?Vrlo složena igra zahtjevala je i prije početka gubljenja vida veliku udubljenost u igru; veliku koncentraciju. Broj stvarnih mogućnosti stvarao je široko polje imaginiranja. To gubljenjem vida ne gubim. Imaginacija čak i jača. Te imaginacije svoju osnovu trebaju imati na stvarnoj postavi kamenčića na ploči, a kako partija napreduje, sve ih je više. Izgleda to kao manji problem od imaginiranja.
Brzo sam shvatio da pamćenje pozicije ima sličnost sa imaginiranjem. Ipak, ne bi valjalo da realnost prepustim imaginaciji. U životu, tu i tamo, krenemo putem imaginacije, ali to ide do otrežnjenja. Sreča je ako ne bude bolno.
Problem nastaje u stvarnom položaju kamenčića. Uglavnom se to pamti. Vid ili opip samo provjeravaju. A kako pamtiti položaje stotine kamenčića odjednom kada su izmješano postavljani?
Sve ima svoje razloge, pa su i kamenčići sa razlogom stavljani na svoja mjesta. To ustvari pomaže pamćenju, mada izgleda kao povećanje materije koju pamtimo. Razlozi nas vode na realan put. Razloge i posljedice povezuje nit realnosti. Ima i poteza koji nisu slijedili osnovne namjere, ali tada se pamti taj otklon. Pamćenje slijedi radnju. To je kao kada pričate o fillmu koji ste gledali.
Velika je razlika između kretanja u poznatom ili nepoznatom prostoru. Problem je igrati sa igračem koji ne zna igrati ili slabo igra. On stavlja kamenčiće nepredvidljivo i bez razloga. Ponaša se kao slijepac koji nasumice ide preko ceste.
Glavni stvaratelj naše slike stvarnosti je naš um. To je tako sa vidom i bez njega. Videći su se toliko vezali uz vid, da ni ne misle da gledaju mislima. Kako bi bilo da se odjednom počnu događati nelogične stvari? Tko bi se pobunio? Oči, uši ili dodir? Vidite li tko je glavni?
To čak nije ni misao, mada mu je vrlo blizu. Kada vid odlazi nije propast svijeta. Šteta je, ali kraj nije. Ne zanemarite ostatke vida. Oni su vaših 100%. Poštujte to i radujte se životu. Možda smo ranije previše zanemarili druga osjetila. Možda je 'glavni' tako bio komotniji, a nije znao što je zanemario. Tko zna koja sve zatomljena osjetila još imamo?
Ovim svijetom smo stvoreni i njegovim putem idemo takovi kakovi jesmo. Ne zatvarajmo vrata pred životom. Neka nas radost i sreča odabranosti prate. Svi smo mi istoga Svijeta djeca. Svi smo mi Isto.
S ljubavlju ... Mladen ...
---------
Objavljeno u glasilu Udruge slijepih Zagreba 'Vidici' za siječanj 2022.

Post je objavljen 24.01.2022. u 22:11 sati.