Ovih sam dana u određenoj mjeri senzorno deprivirana.
Naime, privremeno sam izgubila osjećaj mirisa (ne, nije ovo još jedan post o covidu, osim indirektno jer je baš ta infekcija uzrok).
Prije nekoliko dana sam se probudila i perući zube uočila da uopće ne osjećam miris paste za zube.
Naravno da sam odjurila i njuškala sve redom (neću nabrajati što se sve tu našlo) i ništa, apsolutno ništa nisam osjetila.
Znala sam što je uzrok tome i da je privremeno pa nisam digla paniku.
Ne znam kako vi, ali ja jesam sva moja osjetila. Često rečenice započinjem s Vidiš li? Čuješ li? Osjetiš li neki miris?...,
a opet, neki ljudi gotovo da i ne obraćaju pozornost na svoja osjetila.
Ono što me je iznenadilo je to što imam osjećaj kao da sam na nekom privremenom osjetilnom/senzornom odmoru.
Sad tek uočavam koliko mi toga ovisi o mirisu i koliko sam na neki način opterećena svojim osjetilima.
Npr. čujem da je Luna prdnula, ali ne osjetim. Milina.
Dinstam luk, ali ne osjetim. Milina.
Pržim kobasice i slaninu, ali ne osjetim. Ni m od miline.
Dakako da nas osjetilo mirisa može upozoriti i na neku opasnost, ali budući da znam da je privremeno, zaista na neki način uživam.
Nije da mi je neki gušt kuhati kavu, a ne osjetiti joj miris, ali toliko sam začuđena da imam osjećaj kao da mi se otvorio neki novi svijet.
Ne kažem da je bolji, samo drugačiji i ni ludilu ne bih da ovo potraje dulje od nekoliko dana.
Ne znam je li netko od vas prošao taj gubitak njuha i kako se osjećao, ali ja se osjećam baš tako.
Možda zbog toga što snažno doživljam svoju okolinu pa se sad odmaram kao nakon neke naporne utrke.
Svjesna sam da bi osjećaj bio potpuno drugačiji da sam privremeno ostala bez osjeta sluha ili vida,
ali ovo je baš tako da se pitam bismo li možda ponekad trebali odmoriti svoja osjetila, npr. desetak dana jesti bezukusna jela
ili gledati samo ekrane prigušenih boja...
Post je objavljen 08.01.2022. u 19:42 sati.