Marketing
Mamurluk
Novu smo dočekali držeći se naputaka naših četveronožnih gurua.
Drugim riječima, gnjilili smo na kauču puštajući muziku iz naše mladosti, prisjećajući se nekih davnih novih godina kad smo još bili mladi i nadobudni.
Oh tonight
I'm walking the streets again
Runnin' away
From all of my tears and friends
Oh tonight
The stars are in darkened skies
They don't hold all the love
I can see in your lonely eyes
'Cause I'm not waiting for a secret
I don't want to hear a lie
Don't want the promise of tomorrow
Give me your heart tonight.
Odbili smo zabavu kod susjeda, jedno iz čiste komocije vlastitog stana po kojem možeš raditi što, kada i kako hoćeš ali ipak više zato jer još nismo onako "pravi" nakon corone i karantene.
A i ne znamo da li smo imali deltu ili omikron, to se iz testa ne vidi (na omikron testiraju tek svaki 20 slučajni uzorak) pa ne bi baš voljeli pobrati je ponovno od susjeda koji su se baš vratili s sedmodnevnog krstarenja po Španjolskoj obali.
Gdje su bili sa brodu sa 1000 ljudi.
Cijepljenih i testiranih doduše, no i mi smo bili jedno i drugo prije nego nas je ćopilo.
(I evo baš danas je jedan brod te kompanije morao u karantenu zbog 60-tak oboljelih medju posadom.)
Debelin moren
Sad me vozi stari ruzinavi brod
Po provi mu restu friži
A timun mi uvik biži
Tamo di bi tija
I tamo di ne bi smija
More je izabralo put
(Pitanje dana moje bolje polovice na Staru godinu : Jel mogu obuć trenirku?
Odgovor : Pa ne glumimo u Ljubavi u zaledju* pa da u večernjoj toaleti i štiklama hodamo po kući.
* ono, vrijeme u domovini mi je stalo negdje kod te sapunice, kasnije uradke ne poznajem)
I nema veze što si možda bila muško
prije operacije
I nema veze što si se zvala Duško
Jer ljubav pobjeđuje sve
I kažem
Briga me čija si, od kuda si
sve dok me voliš
briga me čija si i od kuda si
sve dok me voliš
Kako nismo sad baš bančili do jutra, tako smo se u Novoj probudili dosta rano i zatekli mamurne i uspavane mačke, što je prava rijetkost.
Normalno je da nas ujutro probude jer se ne priliči da posluga tako dugo spava.
Jedino objašnjenje ovakvom mamurluku mogla bi biti fešta koji su nastavili kad smo mi otišli na spavanje.
Jučer smo nakon dugo dugo vremena (jer od polovice studenog je uvijek netko od nas bio bolestan) otišli prošetati susjednim mjestom.
Naša windows teletabis pripizdina nam je stvarno dopizdila pa ju izbjegavamo kad je god moguće.
A i puna je penjanja i spuštanja uz i niz brijeg što nam trenutno ne paše pa se polako vraćamo u formu šećući po ravnom.
(Sigurno je jedino da moram frizeru pod svaku cijenu, makar me pobrali pi, sigma i omega.)
Jutros nas je pak probudila zvonjava lokalne crkve.
Zvonilo je dobrih pola sata na sva zvona tako da smo se već zabrinuli da se nije Kvazomodo objesio.
Izgleda da ipak nije ali je i mačke probudio jer su nas danas dočekale budne i punoj formi.
Razmišljali smo malo kamo otići a da ne moramo izbrdo i nizbrdo, da nije baš da nema žive duše oko nas a opet da ne moramo po vani nositi ffp2 maske (novi propis od 28.12) po vani kao u Heidelbergu u i oko pješačke zone i dospjeli tako u obližnji Neckarsteinach.
Da stvar bude bolja, muž se sjetio da je to u Hessenu a ne u našem usranom "zelenom" Baden-Württembergu u kojem ni disanje više nije dozvoljeno bez boostera i to ne starijeg od 3 mjeseca (uskoro će nam svako jutro mjeriti i koliko CO2 izdišemo), pa smo na brzinu izguglali pravila.
(Ružno pače pred kraj preobrazbe u labuda)
Našoj sreći nije bilo kraja kad smo skontali da tamo, za razliku od i bez korone dosadnog i uspavanog Heidelberga (da, fora je kad dodješ kao turist na jedan dan i poslikaš "Schloss" odozgo i odozdo i možda kao doktor obaviš kakav seminar ali inače je to jedna do zla boga dosadna malogradjanska provincijska pripizdina koja živi na staroj slavi američkog doguzništva i pruske nostalgije) možemo sjesti i popiti jebeni kapučino bez ikakve posebne filozofije.
Da mi je netko rekao prije dvije godine da ću se veseliti svakoj kavi koju mi dozvole popiti u kafiću posjela bi ga u auto i odvela u Wiesloch.
Što ga dodje nešto kao naše Vrapče.
I kad smo već smjeli sjesti i popiti kavu, onda smo zaboravili i na novogodišnje zavjete o dijeti.
Bit će za to vremena iza Tri kralja.
Dotada ćemo lipi i debeli još malo použivati u zemaljskim užicima.
Na povratku pozdravila nas je grupa labudova koja se baš i ne drži pravila o okupljanju,
dok se sunce već polako spremalo na počinak,
malo nam puneći baterije.
Ne baš za slijedećih deset godina pandemije i minimum 40-tak boostera koji nas još čekaju ali barem za jedan kako tako optimističniji post.
I see babies cry, I watch them grow
They'll learn much more than I'll ever know
And I think to myself, what a wonderful world
Yes, I think to myself, what a wonderful world
Post je objavljen 02.01.2022. u 18:59 sati.