Već mjesec dana se buraz, nećak i šogorica kupaju u mojoj kupaoni. Radovi na njihovoj su se odužili, prvo corona pa Božić pa Nova.
Dok se nećak tušira kaže buraz:
- Ja taj Rat više ne mogu slušat. - trlja dlanovima lice.
- Koji? Drugi svjetski? - stari je još tu, i jutarnje seanse njega i njegovog starog su mjerilo normale.
- Ne. Ovaj koji traje.
- Nadolazeći? "Bit će rata"? - možda je u pitanju litanija koju slušamo već 25 godina.
- Ne ne! To traje, to sad traje.
- Aha. Latentni Rat. - šira geostrateško politička slika.
- Da. Mogo bi biti taj. - kimne procjenjujući da li je naziv adekvatan.
- Ma gle meni je jedino što da je sve što on priča potpuna istina, sve redom potpuna istina...
- Mi ne možemo tu niš napraviti. - zvrši moju rečenicu.
- Točno to. Ako ne mogu ništa napraviti neću misliti o tome.
- Kakva si ti onda Hrvatica? - podjebava me.
Pogledam ga djelić sekunde duže.
- Naoružana.
Osmijeh od uha do uha.
- Ok ok, dobra.