Pogrešno ime
Nešto me probudilo. Mirno sam ležao u hladnoj tami sobe, osjećajući toplinu Irine pored sebe; svoje je duge i savršeno glatke noge doslovno prilijepila uz moje. Polako, pažljivo, ne želeći joj poremetiti san, okrenuo sam glavu na lijevo i zagledao se u njeno lice slabašno osvijetljeno u noći: samo se mjesečev srp, tanak i duguljast vukao crnim nebom, gotovo nimalo ne sipajući svjetlost.
Tračak osmijeha poigravao je na licu Irine, usta, umalo velika, vlažna i pozivajuća, podrhtavala su kratkim drhtajima otkrivajući bijele zube. Sanjala je. Usne su joj se trzale i odjednom mi sine, kako vrlo dobro poznajem to trzanje: upravo su tako odgovarale na moje poljupce, pripijajući se uz moje usne poput trakova hobotnice.
Što li sanja? Gledao sam je, sad već sasvim budan i izoštrenih čula, mirno ležeći pored nje, ničim ne odajući budnost, dišući lagano i plitko, tiho, nečujno. Odjednom mi misao odlepršala i poletjela u neke lude visine u kojima nikad prije nije bila i ja sam poželio biti svemoćan i uroniti u njene snove, znati što Irina sanja … ili, malo me bilo strah shvatiti idućeg pitanja koje je drhtalo u mom usplahirenom umu: koga sanja? Zbog toga sam se spustio u realnost, vratio u mislima, ne samo tijelom, u tamnu sobu, mirno ležeći uz Irinu, osjećajući njeno tijelo, toplo i podatno i koje je, zbog sna u kojeg sam želio, a nisam mogao uroniti, počelo podrhtavati i pripijati se uz mene, dugu je svilenkastu nogu prebacila preko mojih bedara, obgrlila me rukom, okrenula se prema meni, prilijepila se još više uz mene i vrućim me dahom opalila po licu, prodahtavši kroz poluotvorene usne:
- Jebi me, Rajko!
Ukočio sam se, zaboravio disati i dugo sam vremena tako ukočen ležao buljeći u mrak ne osjećajući ništa, baš ništa, samo moćnu ledenu i crnu beskonačnu prazninu. Veću i od Univerzuma samog.
Zatim sam polako okrenuo se na lijevi bok, prema nasmiješenom licu Irine koja je i dalje uživala u svom snu, prstima sam lagano obuhvatio njen vrat i stisnuo. Polako, zatim sve jače i jače, gledajući netremice u lice Irine i nasmijavši joj se kad je otvorila oči, širom ih je otvorila, a strah i bol i pitanja vrištali su iz njenih bademastih očiju, ali nisam popuštao stisak, nisam čak ni onda kad sam osjetio kako se vrele suze tuge i bola slijevaju niz moje lice, baš naprotiv, sve sam više pojačavao stisak, gledajući kako se u bademastim očima život gasi.
Moje ime nije Rajko.
Copyright © 2021. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora
Post je objavljen 27.12.2021. u 18:54 sati.