Preplavljena sam emocijama. Već neko vrijeme. Uglavnom su lijepe, mekane, ljubavne, prisne.
Ima samo jedna koja kvari moj mir.
Nedostajanje.
Rasplaču me sve do jedne u trenutku kad me obuzmu.
Imam njega koji razumije, koji briše poljupcima moje suze, nasmijava me dok me blago njiše u zagrljaju.
Ovo je bio, mogu to slobodno reći, najljepši Božić nakon dugo vremena. Nema veze što sam plakala nad svakim darom kojega sam odmotavala. Nema veze što su mi se, zbog toga, smijali moji dragi dečki. Nema veze ni što je on zbijao šale na račun toga što svako malo "propiškim".
Plakala sam i smijala se u istom trenutku ... u više navrata ...
To sam ja. Nepopravljivi emotivac.
Čak pretjeran, ako se mene pita, ali ne mogu si pomoći.
Božićno jutro učinio je divnim, pa taj zajednički, obiteljski ručak, pa cijelo popodne, skutreni jedno pored drugoga, a onda i cijeli današnji dan ...
Njegovi prsti koji se, baš uvijek, igraju mojima, ruka položena negdje na moje bedro ...
Zahvalna sam.
Jako zahvalna na svemu što imam.
Blagoslovljen vam Božić.
Post je objavljen 26.12.2021. u 22:14 sati.