Kod @Mariana se, evo, pisalo o smrti.
Što je on pisao o smrti, za ovaj post nije važno.
jače mi je upao u oko komentar @Anaboni,
kojeg u cijelosti lijepim ovdje,
čisto kao referencu za moj komentar.
'Jeste li se ikad zapitali , zašto mladji članovi obitelji svoje bolesne i umiruće roditelje pa i prije toga čak preseljavaju iz njihovog poznatog ambijenta na odjele palijativne skrbi ili u staračke domove , da bi im u nepoznatoj sredini, kod nepoznatih ljudi pronašli prostor umiranja ???
Poznata je činjenica , da bolničko liječenje je kod teško bolesnih nezavršeno jer je bolest takva, da je završnica samo smrt i pravilo je ( to pouzdano znam ) da članovi obitelji preuzimaju svog člana jer ga bolnica otpušta----------da umre kući !!!
Grozno zvuči ovo zadnje ali je istina , pa se uskomešaju sinovi, snahe, kćeri, zetovi "..........kako ćemo s njim /njom doma ? Mijenjati pelene, hraniti žličicom i ČEKATI da umre u svom krevetu ?
Ove životne činjenice imaju dva kraja :
1. prihvatiti svog bolesnog člana, organizirati se najbolje što se može , mijenjati se u bdijenju je teško, ali je dio ljudske zahvalnosti za svo prošlo vrijeme. Psihologija čak misli, da ni djecu iz obitelji se ne smije udaljavati od bolesnog člana, jer djeca rastu učeći dobrotu od odraslih
2. po silnim vezama , s dodatnim novcima dakako brzo i najbrže prebaciti svog roditelja u bilo koji dom koji ga prima samo da ne UMRE u stanu, makar umro u bolnički kolima, bilo gdje ...
I tu psihologija smrti ima svoj dodatak da ublaži donekle surovost svega napisanog : jedino opravdanje takve hitnosti premještaja je STRAH od smrti...........jer, on je normalan, opravdan i neutješan......Živ i zdrav čovjek želi prvenstveno odmaknuti smrt od sebe , jer, kaže se----smrt je nešto što se dogadja drugima. I pri ovakvom razmišljanju pada "u vodu" vjerničko promišljanje o "prelasku" na neku bolju stranu na kojoj nema ljudske boli'
Nadalje, i prije nego li iznesem svoje mišljenje,
moram istaknuti da ovaj post nikako NIJE ATAK na @Anaboni,
nije kritika na nju kao osobu,
žena je jednostavno iznjela jedno svoje mišljenje,
koje je kod mene potaknulo iznošenje ovog mog mišljenja, to je sve.
(A budući da sam nepoželjna kod @Mariana,
a također mi je bilo dvojbeno komentirati kod njega tuđi komentar,
ne obazirući se uopće na njegov post
-i iako drugi smatraju da je to normalno-
meni ipak nije bilo prikladno)
Dakle, smrt doma, ili ne smrt doma?
Smrt kod kuće luksuz je koji si tek rijetki danas mogu priuštiti.
Mislim da nije potrebno sa prijezirom gledati na ljude
koji svoje bolesne starije stavljaju u domove/stacionare.
Njihovi razlozi, naravno, mogu djelomice i poticati od straha od smrti,
i straha da se smrt dogodi u kući.
Potpuno opravdano.
Mi, kao društvo, uopće nemamo sustave koji nam pomažu kada se događa smrt naših najbližih.
Čekamo ju sa strepnjom, i kada se dogodi, ostavljeni smo kao ribe na suhom da se nosimo s njome.
Nema društvenih mehanizama pomoći, potpore, ičega.
od čovjeka se očekuje da se vrati 'životu' čim može,
očekuje se da ga tješe šuplje floskule koje svi ponavljaju
(tipa 'vrijeme liječi sve'),
no duhovni aspekt umiranja, svjesno prelaženje na onu stranu,
to je potpuno neprikladno, odživjeti (tuđu)smrt, u ovom našem materijalističkom svijetu.
Također, nije potrebno ljude kuditi ako daju svoje bližnje na njegu drugdje.
Oni to čine iz svega par vrlo opravdanih razloga:
1. Tehničko/financiski razlozi:
Nemoguće je uskladiti cjelodnevnu njegu bolesnika sa radnim vremenom,
potrebe bolesnoga su UVIJEK, a ne samo pola dana, ili navečer kad je čovjek slobodan.
Teško da će netko npr.dati otkaz da bi bio njegovatelj umirućem,
odnosno, to se baš sretne zvijezde moraju posložiti,
da imaš nekog tko će te financirati da odojiš vrijeme i posvetiš ga življenju
(u ovom slučaju, posvećenom svjesno vođenom prelasku druge osobe na onu stranu),
da imaš brdo članova obitelji, koji sretnom okolnošću žive u istom gradu,
koji nemaju malu djecu koja sama imaju potrebe,
koji su sami sa sobom zdravi.......
sve se to treba potrefiti,
današnji život je jednostavno drugačiji od onog kojeg su živjeli moji baka i djed npr.
za početak, svatko živi sam.
Onda tako i umire.
(nitko nije rekao da ovaj svijet nije najokrutnije mjesto od svih)
2. Ne može svatko , fizičku spremu gledavši, i koliko god želio, njegovati drugoga.
Bio mu to otac, ili majka.........
Evo, moj stari koji odlazi godinama,
sada je u fazi da drobi osobu koja mu pomaže,
nesvjestan staračkog grča kada te ščepa za ruku,
vlastite težine koju potpunom nesvjesnošću kači na bilo koga tko mu pomaže,
bila to moja mama, osoba stara i krhka, ja osoba isprana životom koja hladnim okom gleda na sve,
ili njegova unuka koja ima forcu mladosti u svakom atomu svoga bića,. volju i optimizam bez granice.
Moja frendica, sve baš nedavno,
tonu grižnje savijesti je morala progutati
dok je polupukretnu staru majku dala u stacionar;
namaltretirali su se svi, prvo su je selili k sebi,
jedva ju ukrcali u stan na četvrti kat bez lifta,
pa kad su počeli cirkusi sa velikom polupokretnom osobom
po doktorima, po štengama, noćima i danima,
sve nisi znao kome je veća muka i strašnost......
I takvih primjera do mile volje, nisu ljudi bez srca, ima jedan trenutak, jedna mjera preko koje se jednostavno NE MOŽE:
Dakle, uopćiti sve ovo je potpuno nemoguće,
i uopćiti je nefer.
Niti ne umiru samo stare osobe,
mirno ležeći doma su svom krevetu,
niti je mijenjanje pelena najgora stvar koju čovjek može vidjeti/raditi.
Glede ovoga:
'....Psihologija čak misli, da ni djecu iz obitelji se ne smije udaljavati od bolesnog člana, jer djeca rastu učeći dobrotu od odraslih
Složit ću se da se dobrota uči od odraslih,
odnosno, sve se uči od odraslih, ali sa ostatkom rečenice neću se složiti.
Kada je moj muž u treminalnoj fazi ležao u bolnici,
za našu tada 13est godišnju kćer su rekli da smije ući tek na minutu, možda dvije,
a i ta minuta je bila minuta užasnutog gorkog plakanja.
Rekli su da se preporuča djecu te dobi ostaviti da se sjećaju umiruće osobe kakva je bila,
radije nego ih staviti u makar minutu beznadežnog užasa
(koji ih nakon smrti tako i tako oplahne, neizbježno.pa čemu unaprijed stavljati teret na mala pleća)
Nadalje, o UMIRANJU U STANU,
trebaju govoriti samo osobe koje su to iskusile,
a i one bi, iz svog iskustva trebale znati da je to u cijelosti individualno,
i da što mislim i osjećam je me mora osjećati i misliti druga osoba.
Kada je moj teško bolesni suprug razmišljao o svojoj neminovno skoroj smrti,
želio je umrijeti doma.
Bez bolnice,
bez doktora,
bez igala,
na mojim rukama.
Ja sam željela, da ako tako već mora biti,
tako i bude,
da to bude nešto potpuno intimno,
nešto bez uplitanja drugih,
nešto mirno,
nešto svjesno,
nešto budno.
Oboje smo to željeli tako.
No , kada je došlo vrijeme smrti,
koje je btw. trajalo dva tjedna,
vrijeme urlikanja od boli,
vrijeme moje potpune obezglavljenosti užasom,
krvarenjem,
bespomoćnosti,
tada se stvari odviju tako kako se u društvu odvijaju.
Ideš tamo gdje mu isto ne mogu pomoći,
samo se prave da mogu.
Tada, kada je sve bilo gotovo,
tada me osjećaj zahvalnosti prelio da NIJE UMRO DOMA,
da nije umro u našem krevetu.
Ja taj prag ne bih mogla prekoračiti,
ja u taj krevet ne bih mogla leći.
Nikad više.
Ja tamo više ne bih mogla živjeti.
Tako da uopćiti življenje je loše,
i duboko vjerujem,da uz ponešto sebičnih ljudi,
ima i puno onih koji čine sve što mogu, dok je to moguće.
Smrt je samo dio života, samo jedan fragment,
a život ima tendenciju živjeti se sam,
jednostavno se dogodi na način koji se dogodi,
i ne možeš tuđe življenje i tuđe umiranje uspoređivati.
Kako dopuštamo da živimo sami, izolirani,
tako dopuštamo i takvu smrt. Sve se ogleda u svemu,
ništa se ne dogodi , nego najprirodni sljedovi radnji.....................
Post je objavljen 10.12.2021. u 10:27 sati.