Jednom si živjela u pustinji,
s dvoje djece.
Nosila abaju,
crnu.
Javljala se,
samo kad si imala snage,
kad su stvari bile pod kontrolom,
kad si mogla nabaciti osmjeh
i reći da si sretna.
A ja sam vezla.
Čekala tvoja elektronička pisma.
Poziv preko skypa.
Pokušala te utkati u svoj život.
A onda si se vratila.
Sipila kroz moje prste kao pijesak.
Neuhvatljiva, nemirna,
poput vjetra ili magle.
Pokušavala si stvoriti sretan život.
Nije bio.
Nije ni moj.