Godinama mi je na polici stajala, ostavljena od strane putnice-namjernice,
knjiga u kojoj su sabrana remek djelca Roberta Walsera. Poljski prijevod
je naslovljen "Maly krajobraz ze sniegiem", prema jednom od djelca, a
sadrži "Kleine Dichtungen", "Prosastücke" i "Kleine Prosa", sve iz 1914-1917.
Zanimljivo je da su nastale u vrijeme Velikog Rata, a toliko su mirne i
idilične. To je vjerojatno moguće samo jer je Walser bio iz Švicarske-paše
uz moje nedavno pisanje par postova unatrag o Bernu, pošto je iz Biela, na
30-ak km od Berna.
Rođen 1878, Walser je imao kratko vrijeme priznanja i slave na prijelomu
stoljeća, cijenili su ga Hesse, Kafka, Canetti, kao prekursora moderne
proze.
Meni je nekako djelovao kao negativ Carvera: tamo gdje Carver unosi nemir,
predvidivu katastrofu i unutarnji kaos u vanjski mir, Walser idempotentno (pao mi
je taj matematički termin na pamet, prof. Pap sa varaždinskog MEC-a ga je volio
upotrijebiti) ustraje na idili, idilli, i ako voda teče lagano i nebo je plavo i djevojka
je lijepa, onda još i ptičice zapjevaju. A ne topovi ili sjekira, mentalna ili stvarna,
povrijeđenog nekog.
Pravo osvježenje u moru negativnosti, podsjećanje da smo stanovnici Raja,
makar nakratko. Ide zima, vjerojatno prvi snijeg prekriva polja...hm, ovdje još ne,
procvale tratinčice početkom prosinca, novo normalno?: