Bila sam kod zubara.
Između ostalog kaže ona meni kako na osmici, gornjoj, imam karijes, ali kao što ja ne mogu do njega četkicom, ne može niti ona do njega.
Preporuča kirurško vađenje.
Pita me hoću li uputnicu koja vrijedi tri mjeseca ili malo razmisliti.
Meni je samo kroz glavu prošlo - ko živ ko mrtav za tri mjeseca, nek čeka.
Razmislit ću, odgovaram njoj.
Kod doktorice opće prakse pokazujem kvrgu na srednjem prstu, kvrga je s gornje strane, veličine graška, i boje graška i mogu je pomicati poput graška pod kožom.
Kažem doktorici, prije mjesec dana dok sam radila u vinogradu nešto me upiklo, ne znam što, boljelo je jako, tu noć sam povraćala, i nakon toga ništa osim te kvrge.
Kaže ona meni, tijelo je stvorilo zaštitnu membranu oko otrova, to se može odstraniti jedino kirurški.
Pitam ja nju, ako me ne smeta i ne raste, moram li vaditi. Ne morate.
Za trn u bedru ju nisam ni pitala, i to bi me valjda na kirurgiju poslala.
Eto ga nakon tri tjedna nit se ugnojio nit izašao, više pa ni ne boli, iglom ne mogu do njega, a znam da nije ni malen, jer sam granu na kojoj je bio otrgnula s lovačkih hlača.
Kako to moj djed kaže, poput starog stabla, počinju po meni rasti gube, kvrge, trule grane, lišajevi...
A mene ne smeta, volim tijela koja pričaju priče.
Skupljam promjene poput suvenira.
Post je objavljen 29.11.2021. u 07:13 sati.