Zadaćnice, 48. krug. Tema kruga: Usamljenost
Autor zadaćnice: Jednostavko
U ulici moga djetinjstva stoji jedna prazna kuća. Donedavno su je ispunjavali koraci starice koja je živjela sama. Sina je sahranila davno, a muža desetak godina kasnije. Jednom sam je u prolazu vidio kako mete ispred kuće. Pozvala me je unutra. Bio sam prijatelj njenoga sina. "Sama sam, nitko mi ne dolazi." Dok smo pili kavu neprestano je pričala o sinu. O tome što je govorio kad je posljednji put bila kod njega, tamo daleko u Splitu, u vojnoj bolnici. "Reko mi je, mama ja imam samo tebe." Plakala je. Gledao sam u stol i šutio. Nisam znao kako da je utješim. Nisam znao ni kako da odem.
Kad sam se vratio kući pronašao sam dva pisma. Prvo je bilo napisano u proljeće one godine kad je umro.
Namjera mi vas je pozdraviti i poželjeti svako dobro, a prije svega dobro zdravlje jer je ono najvažnije.
Moj je život sličan prijašnjem, intenzivan je i ispoljen.
Svaki dan sviram gitaru. Teoretski o muzici isto dosta znam. Već nas ima četiri koji ćemo svirati. Još nam fali bubnjar. Mislim da ćemo ga uskoro naći. Tako da ćemo po mojoj procjeni početi svirati u desetom mjesecu.
Treniram trčanje - rekreativno, skoro svaki dan.
U privatnom i društvenom životu sam dosta nesretan jer me puno opterećuje i koči posao kojim se bavim. S jedne strane mi donosi novac, a s druge strane sve moguće vrste problema.
Ostanite pozdravljeni.
Tog ljeta došao je na odmor. Bio je potpuno bez kose. Rekao je da je to zbog neke bolesti. I naziv te bolesti, ali sam ga zaboravio. Nisam to shvaćao kao nešto opasno. Tada sam već bio oženjen i počeo raditi. Svakog dana me je posjetio pa smo dugo sjedili vani pod orahom i razgovarali. Zajedno smo se sjećali mnogih dogodovština, bili smo prijatelji još od ranog djetinjstva. "Planiram otići u Ameriku, kupit ću neki dobar motor. Mogao bi i ti sa mnom, ako te pusti žena."
Drugo pismo je bilo napisano u rujnu, posljednjem mjesecu njegova života. Bilo je napisano nekim sitnim slovima, drugačijim od prijašnjeg. Kao da je pisano u prekidima.
Primi puno pozdrava, ti i tvoja žena i kćer. Nadam se da ste dobro, a od svih problema ekonomski su vam najveći. Takvo je to vrijeme.
Mnogi ljudi ne bi ni primjećivali da žive sada da nije tih cijena. Život bi im bio monoton i jednoličan. Ovako barem preko cijena - žive i nerviraju se. To je dobro. Tu je sve jasno.
Prije ili poslije istim putem, općim, ćemo svi proći, a doći ćemo kad-tad na isto.
Jedna od najljepših stvari kod vas mi je orah u dvorištu.
Prijateljstvo je duhovna, a ne fizička stvar.
Moj život je omeđen bolešću koju posjedujem. Djelovanja, razmišljanja i sve ostalo što može biti u sklopu mene.
Bolest - osnovna, je svakim danom sve manja, ali na drugoj strani moje tijelo je sve slabije. Do sada sam nekoliko puta fizički bio ugrožen: preko bubrega, jetre, glave, krvotoka itd. Ne želim pojednostavljivati. Nekoliko puta, od 15.8. pa na ovamo život mi je bio sveden na minimum i mnogo puta sam bio u bolnici.
Trenirat više ne mogu. 200-300 metara to je sve što mogu. Snagu u tijelu nemam. Koordinacija pokreta nikakva. Ne mogu držati glavu, a kamoli savijati.
Još trebam dobiti jednu terapiju.
Moram biti strpljiv i pridržavati se uputa.
Te posljedice koje sada imam, da sam bio slabiji, trebale su se prije pojaviti.
Sada dolazi jesen, a to je doba kada se cijela priroda sprema na počinak po tko zna koji put. Promjene boja onoga nad zemljom i nevidljiva kretanja onoga pod zemljom. Treba samo stati i postati dio tog mehanizma. Naizgled je sve isto. Svaki puta je drugačije. Čovjek, ako već nema mnogo zadovoljstva u društvenom životu, treba se okrenuti tom prirodnom, a poslije će se osjećati bolje, snažnije, i iskusnije, bit će prirodan čovjek.
Meni mnogo nedostaje recimo taj prirodni dio života. Volio bih otići u šumu, u polje, na pecanje, nešto malo ispeći na ražnju i tako...
M.
Post je objavljen 24.11.2021. u 10:29 sati.