Marketing
Mrtvo smeće ( epidemija 2030.)
Zadaćnice, 48. krug. Tema kruga: Usamljenost
Autor zadaćnice: Californiamen
Postoje tri, čovječanstvu dobro poznata fenomena, čiji je cilj gomila leševa. Ti su fenomeni srodni, i zato je važno da ih razgraničimo. To su: bitka, masovno samoubojstvo i epidemija. ( E.Canneti)
----------------
Ljudi su umirali kao muhe.
Nitko nije prepoznao uzrok; nulti-pacijent tražili su ( nekada davno) na mokroj pijaci u Wuhanu, ali to nitko nije potvrdio. Medicinski i ostali nepozvani stručnjaci prozvali su taj virus - Covid-19. Neki su bolovali, neki su od bolovali, neki su bili cijepljeni, neki se nisu dali cijepiti, neki su bili necijepljeni jer su to željeli ali svi su - umirali. Doslovce – kao muhe. Jer je prirodni imunitet bio razoren do kraja, tim trideset četvrtom ( ili tridesetšestom? ili dvadesetosmom?) dozom cjepiva. Ne zna im se broj. Svjetski stožer je opet pompozno pozivao i najavljivao da se svi moraju cijepiti ( cinično: „Misli na druge, cijepi se!“, sada su promijenili: „Misli na sebe, cijepi se“, a najave su bile da će u budućnosti biti ovo: „Cijepi se!“), protivnici su vikali naglas da se ne žele cijepiti, stvarali su platforme na internet portalima, pjenili se na forumu, izazivali javne nerede a tada su svi zašutjeli. Jer je mrtvih bilo previše, ljudi su umirali na ulicama, tumarali su s užasnom temperaturom, malaksali s uznapredovalom upalom pluća s fatalnim posljedicama. Na svim frontovima bilo je zaista i previše mrtvih. To je sve dotuklo do kraja, taj sublimat smrti. Vlade su šutjele. Svi su se pitali samo jedno - hoće li ikada prestati? I najvažnije: samo da mene ne zahvati. To mi je jedino bilo na pameti. Samo mene – ne.
Baš jako teška godina, ta 2030. Industrija je stala prošlih godina, ekonomija se raspadala u valovima, zemlje koje su proteklih godina bile gladne, sada su umirali od gladi. I od opakog virusa. Jedino bogati su bili bogatiji. Zlato je postalo jedina vrijednost. I naravno skupi lijekovi što vraćaju imunitet. Za bogataše, naravno, ne za obične ljude.
Takav je bio i Roman. Živio je sam u podstanarstvu ( na tome je bio zahvalan, tepao je sam sebi da je „usamljeni vuk“), dijelio je zahod i kupaonicu s još jednim parom koji su imali bebu, pa je on prepustio njima prednost za kupaonicu ( i kuhinju), jer eto imaju dijete. Uvijek se držao one „usta moja hvalite me“ ( jer ga nitko, na žalost, nije hvalio), pa je zazirao od dosadnih ljudi ( takvi su bili svi, čast ponekima), zgrada, klupa u parku, Božića, religije svih vrsta, ženskog ogovaranja u uredu, rodbine bliže i one dalje, književnog susreta, žohara i umornih ptica ( posebno vrabaca), dosadnih knjiga, lake virusologije, muškog pijančevanja u petak.
I da, baš je bio taj zimski prohladni magloviti petak. Požurio je ranije nakon posla u uredu u svoju osamljenu ( i omiljenu) podstanarsku sobu na kraju grada, jer je taj dan bio kada je on bio na pragu izuma, lijek za Covid-19. Hobi mu je bio medicinska kemija. Još od srednje škole kada ga je zarazio profesor koji je izmišljao razne eksperimente u svojim satovima kemije. Učenici su ga gledali širom otvorenih očiju. Za njih je to bila čista magija. Kada je razložnim, suhim i sasvim običnim rječnikom objasnio otkuda dolazi ta „magija“ i da je riječ o sasvim običnim metalima, kiselinama, lužinama – e tek tada su ga zavoljeli, jer ih je impresionirao. Jer im je sve objašnjavao običnim, profanim, svakodnevnim njima bliskim rečenicama.
Devet dugih, predugih godina Roman je promatrao, iskušavao, eksperimentirao, ulagao ( u sebe i u kemijske materijale) da pronađe taj lijek. I sada je uspio ( njegova mala sobica bila je sva ispunjena teorijskim kemijskim spisima, stranim periodikama, epruvetama, Erlenmeyerova tikvicama, bocama za kemikalije, kapaljkama, hladilo, pipetama, satno stakalce, stakleni štapići i raznovrsne staklene cijevi, lužinom u tekućem i plinovitom stanju, zapisima i medicinskim knjigama). Korak je do lijeka koji će donijeti čovječanstvu ( konačno!) nadu i spas, jer svi „lijekovi“ koji su do sada bili pronađeni samo su zavaravali ljude, jer im je nakon toga svega bio tek potreban lijek za dušu, jer sve je to bilo samo obična panaceja. U praksi, taj lijek je zapravo lijek za Covid-19, ali ima neke značajne posljedice na ljudsku dugovječnost, jer obnavlja stanice koje su mrtve, regenerira ih, i stavlja ih u stanje početno ( ali to još nije istražio ali je siguran da je na tragu tih stanica, koje su iste kao i stroj koja obnavlja sve iz početka, perpetuum mobile), Sada je siguran u to, do kraja, svjestan je sebe, uspjeha, i sada je zadovoljan. Smijeh mu je na usnama. Spremio je članak ( samo ga mora večeras pedantno dotjerati, uzet će duplu šalicu jake kave s kockicama čokolade) koji će objaviti najprije u „Aca medica Croatica“, a nakon toga u svjetskom „Medix“, koji izlazi dvomjesečno. Znao je odmah da će ga mnogi prezrivo popljuvati, ali spremio je dokaze i logičke argumente. A to se jedino cijeni u znanosti. Jedino – to.
I dok je tako razmišljao ( s smiješkom na usnama), nije niti primijetio da je kanalizacijski šaht - ispred njega, na pokrajnjoj ulici, neposredno pred njegovom zgradom, bio otvoren, pa je upao s treskom u duboki šaht i slomio vrat. Jer komunalni radnici vrijedno i predano rade za dobrobit društva, da se ne nakupi smeće ispod i iznad zemlje.
Jer smeće je mrtvo.
Post je objavljen 21.11.2021. u 19:43 sati.