Pregled posta

Bijeli Hrvati

"Mikrokozmos" Normana Daviesa je vrlo zanimljiva-i čitljiva, kako to on
već radi-povijest grada koji se danas zove Wroclaw, u Poljskoj. Do 1945.
to je bio Breslau, glavni grad Šlezije.

Knjiga je zanimljiva kao primjer opisa područja koje se opetovano
pojavljuje (i nestaje) iz povijesnih prikaza kao Mitteleuropa, Srednja
Evropa. Postojanje takvog područja je često bilo politički nepodobno:
mnogo praktičniji za podjelu vlasti u Evropi je bilo nazivati ju Zapadna
i Istočna Evropa. Ali s jačanjem jedinstvanog područja Njemačke kulture,
to je postalo očito neistinito i ponovno se koristi "Mitteleuropa" od
Njemačke (a u biti Baltika) do Crnog mora, da se istakne da postoji još
nešto osim utjecaja Moskve i Pariza, kao obrambeni pojas među njima.

Wroclaw dijeli mnoge zajedničke karakteristike sa okolnim gradovima, ali
se, zbog položaja i privredne važnosti čini kao idealan primjer gdje su
svi čimbenici određenja Mitteleurope bili prisutni.

Za nas u Hrvatskoj je zanimljiv zbog činjenice da su u VI stoljeću tamo,
kao prvo slavensko pleme nakon mnogih prethodnih koja su prolazila sa istoka
na zapad kao Mongola, Huna, Avara, pa do Celta, Germana kao Goti i Vandali i
sličnih, obitavali Bijeli Hrvati. To je dobro udokumentirano u Bizantskim
spisima, npr. cara Konstantina Porfirogeneta, a car Heraklije je te slavene
oko 635. n.e. pozvao na teritorij Carstva u borbu protiv Avara-čime je
započelo premještanje Hrvata prema Jadranu.

Neki povjesničari smatraju-ali na to treba gledati oprezno, jer u Poljskoj
je često bilo u modi trežiti vezu lokalnih plemića, Šlahte, sa Sarmatima-
da su ti Bijeli Hrvati bili slavizirani Sarmati. Odlazak Bijelih Hrvata
je omogućio naseljavanje ostalih Slavena, tako da se tokom idućeg stoljeća,
kad su naši praoci popunjavali "stoljeće sedmo", na otocima rijeke Odre,
koji su osnova i današnjeg Wroclawa, naselilo desetak slavenskih plemena,
koja su udokumentirana od strane ostalih vladara.

Usput, ime Odra, koje imamo i kod nas: pred 1800 godina kod Ptolemeja se već
nalazi sličan naziv, ali nije sigurno od čega potječe. Po jednoj teoriji,
The Franjo bi se sigurno s njom složio, iransko-sarmatskog podrijetla je,
staroiranska riječ "adu" znači "pojas vode"-i nalazi se npr. u nazivu Adriatik.
Druga teorija je da se radi o keltskom imenu-ostatak keltskog se vidi npr. u
velškom "dwr" za vodu, i zajedničko je u imenima i drugih rijeka u Evropi, kao
Douro, Dordogne, Derwent u Portugalu, Francuskoj i Engleskoj.

Na početku knjige, Davies zatvara povijesni, karmički krug: opisuje uništenje
njemačkog Breslau 1945., kada je grad, zajedno sa mnogim drugima, bio pretvoren
u tvrđavu za obranu od sovjetske Crvene Armije koja je napirala prema Berlinu.
Ideja je bila zadržati Sovjete na tim tvrđavama, dok se zapadni Saveznici, u
strahu od komunističke opasnosti, ne posvade sa Staljinom, gdje su Nijemci vidjeli
svoju posljednju šansu za opstanak. Sasvim dobra ideja, kad se gleda što se kasnije
događalo u Evropi, ali nije im uspjelo, jer je sovjetska armija u tri glavne linije
nezaustavljivo jurila prema Berlinu, ponekad čak i prebrzo, pa su se morali na nekim
dijelovima fronte zaustavljati da konsolidiraju opskrbu vojske.

Što se Tvrđave Breslau tiče, zadatak je uspješno izvršen: grad je, kao zadnja takva
tvrđava, pao tek 4 dana nakon pada Berlina! Obrana je trajala od polovine siječnja do
početka svibnja.

Zanimljivo je da se posljednji komandant Tvrđave Breslau izvukao iz grada-
Reichsfuehrer Hanke je 5. svibnja 1945 poletio sa novoizgrađene piste, mjesto za koju
su raskrčili na jednoj od glavnih ulica grada kad je gradski aerodrom zauzet od strane
Sovjeta-i nestao u magli povijesti, prema Sudetenlandu. Tamo su ga, prema nekim
izvještajima, ubili češki partizani, ali je vjerojatnije da je, kao toliki drugi nacisti
(i prirepci im, tipa naših domaćih "junaka" koji su toliko voljeli crne i sive košulje i
ozbiljne, muške face), pobjegao u Južnu Ameriku.

Cijena tako duge obrane Tvrđave Breslau je bila ogromna: 10-80 tisuća ljudi je poginulo
sa strane branitelja (zanimljiva nepreciznost za inače precizne Nijemce!) i oko 65 tisuća
sovjetskih napadača. 20 tisuća zgrada je sravnjeno sa zemljom. Stanovništvo je izbjeglo
još u siječnju, ostali su samo mobilizirani-to je smanjilo civilne gubitke.

Ono što se dogodilo nakon toga, kad je grad postao Wroclaw u Poljskoj i primio prisilne
iseljenike iz bivšeg poljskog a novog ukrajinskog grada Lavova
(poslušajte zanimljivu današnju muziku muziku iz tog grada)
ponovno je izmijenilo grad. Njemačka je tek krajem XX stoljeća, pod pritiskom SAD koje
su time uvjetovale priznanje združene Njemačke, potpisom priznala granice sa Poljskom na Odri,
rijeci na kojoj je i Wroclaw.

Od te, današnje točke, Davies se vraća na ono što sam opisao na početku teksta, pretpovijest
i ranu povijest grada, gdje opisuje najranije nalazište homo erectusa u gradu, starog oko
300 tisuća godina. Zbog pomanjkanja dokaznog materijala, službenim se ipak početak
ljudskog naseljavanja tamo smatra 240 tisuća godina unatrag, iz kog vremena postoje
ostaci Neandertalaca. Zbog naplavinske prirode Odre-pad joj je veoma mali, izvire na
640mnm u Sudetima i na 854 km dužine, do polovine svog toka pri Wroclawu na 110mnm gubi
80% pada-teško je pouzdano datirati slojeve arheoloških nalazišta.

Ono što je sigurno, je da su se Slaveni, nazivani Bijeli Hrvati, pojavili, kao što
sam napisao na početku, početkom 6-og stoljeća naše ere. Nakon njih, počela su se
naseljavati poljska plemena, među ostalima Šlezana, po kojima se i danas zove to
područje Šlezija, Silesia, naš naziv je Šljonzaci, dakle Šljonsk.

Post je objavljen 21.11.2021. u 16:37 sati.