Marketing
Prilagođavanje
Tražeći neku čvrstu točku za razumijevanje života, vidio sam mnoge procese sa kojima su stvarane razne promjene. U tim vrtlozima promjena nalazi se i čovjek. Pokušavao sam uočavati ovisnosti, a time i zakonitosti, po kojima se procesi pokreču, a i razvijaju. Kada bi ih znali, imali bi veću mogućnost očuvanja vrijednosti života.
No, nije to jednostavno. Tražeći uzroke nije puno toga razvidno. Već u prvom koraku nalazim nebrojivo čimnbenika. I nije samo to, jer jivih čimbeniveć slijedeći korak nosi nebojivo čimbenika za svaki od nebroka prvog koraka moje analize, idući vremenom unazad. Promatrao sam samo dva 'susjedna trena'. Očito takova široka analiza ne može dati rezultata. Proces traženja je na taj način u neizmjerno koraka na neizmjernu potenciju. Čovjeku nedokučivo, a ipak u tome postoji i živi. Čao logika, čao matematika.
Dobro, a što možemo? Mi takovi; ljudi?
Opstajali smo prilagodbama, te se tako i mijenjali. Kao prvo su bile nužne prilagodbe. Bez njih nas bilo ne bi. Mnoge su vrste neprilagođene nestale. Često se učinak toga vidi, ili čak i nasluti, kada je već kasno, ili je vrijeme na izmaku.
Rijetki su slučajevi objektivnog i dobrog sagledavanja nadolazećih potreba. Ovisimo o procesima u svojoj bližoj, pa i daljoj okolini. Po njima postojimo takovi, mada to najčešće zanemarujemo. Razvili smo ego kojemu smo mi centar svemira. Da li je to stvarno tako?
Kako ja to vidim, ego je nastajao iz potrebe opstanka tijela. Tijela je mnogo, pa je i ega mnogo. Svaki ego vidi centar postojanja u tijelu kojim se predstavlja. Međutim, svemir je jedan i Istina jedna. Na taj se način ego sam doveo u 'gabulu'. Pa kako ga naučiti da je u samoizmišljenom sukobu mogućega i nemogućega. Istina je puno šira od nas samih, ali djeluje na nas i po njoj jesmo. Za dobar proces prilagodbe potrebno je priznati i prihvatiti Istinu. Ne je svojatati, a niti iskorištavati.
Pogledajmo naše živote; sljepilo i kako se nosimo sa njime.
U uvodnom sam dijelu pripremio teren za lakše razumijevanje našega djelovanja, posebice u domeni naših prilagođavanja.
Sa prilagođavanjem smo krenuli rođenjem. Ukazujem time na ptilagođavanje sviješću, jer osjećaji ukazuju i na ranije slične procese, one prije rođenja. Tada još nije bilo komunikacije ni svijesti o sredstvima komuniciranja. Sve je bilo jedno.; isto. Izraz je bio osjećaj; ono u nama. Drugo nije nama ni postojalo. Bili smo nekako jednaki.
Rođenjem se mnogo toga promjenilo. Suočavamo se sa svijetom u kojem nismo sami. Promjenjiva okolina često izravno djeluje na nas. Iznenadne promjene bude i aktiviraju naš živčani sustav. Pa, sjećate se, zar ne?
Postepeno upoznajemo svoje moći. Koliko li smo se puta rukama udarili u glavu dok nismo, koliko toliko, ovladali upravljanjem rukama. Glad smo često rješavali deranjem. Bili su to počeci komuniciranja. Glas nam je postao sredstvo. Povezujemo pojave. Kada se upali svijetlo, znamo da netko dolazi. Opažamo, povezujemo, prilagođavamo se.
Dešava se prilagodbama i manipuliranje drugim čimbenicima naše okoline. Krenula je široka igra koja se često i dalje širi. Mnogi to čak i nesvjesno čine.
Ipak, prilagodba je u osnovi potreba. To je posebno 'vidljivo' kod nas koji smo izgubili, ili gubimo, vid. Stanje nam se bitno mijenja. Nestaju slike. Ostaju jaka sjećanja na njih. Vodile su naša djelovanja, kretanja, odluke ... Potreba djelovanja, kretanja i odluke su nam i dalje potrebne. Kako su slike nestale tražimo nove puteve 'viđenja' stanja, da bi mogli djelovati, kretati se i odlučivati. Prilagođavamo se novom našem stanju. Slušamo, osjećamo smjer i snagu strujanja zraka, toplinu i hladnoću, dodirujemo, pamtimo raspored stvari i oblike .... Prilagodba je to.
Veliki su nam problem neočekivane promjene, pa i nerazumijevanje društva za naše probleme. Ne vidimo, ali nismo nevidljivi. Da, ali kako vidjeti one koji ne vide?
Kod prilagodbe jest onaj koji se prilagođava, ali i oni ili ono čemu se prilagođava. Prilagodbe vodi potreba ili želja osobe koja se prilagođava. Odluke se donose na nivou svijesti, a svijest radi unutar naše vizije stvarnosti. Stvarnost i njena slika u nama nisu isto. Odlučujemo osnovom našega viđenja ( slike ) , a stvarno postojimo u stvarmoj stvarnosti. Navedeni raskorak je ishodište mnogih pogrešaka. Te pogreške imaju cijenu.
Postoje i prirodne prilagodbe. To su one koje nazivamo i prirodno uravnoteženje. One nisu rezultat nekih izračunavanja ili nekih želja. U vremenskom se slijedu rješavaju promjene koje teže općem balansu. Tko se to ili što i čemu prilagođava? Vidim to kao ukazivanje Istine. U tome nema pogrešaka, barem ne u našim ljudskim spoznajama. E, tu su oni procesi sa neizmjernim čimbenicima u neizmjerno koraka za koje sam renao: 'Čao matematika...'. Priroda ne radi sa slikama stvarnosti. Jednostavno radi energijama. One su kostur svemira.
Kada dođe do tih procesa čovjek je uglavnom nemoćan, ali može biti i jedan od njihovih čimbenika. Priroda u tom djelovanjima ništa ne sakriva, ali čovjek se uglavnom ne trudi upoznati je. Nažalost je često nastojimo iskorištavati sve do zloupotreba. Tako potičemo stvaranje energija uravnoteženja. Trebali bi u svemu paziti na prirodu i poštivati je.
Pokušajmo usporediti naše prilagodbe vođene u našim slikama stvarnosti i ovih djelovanja sila prirode. Mi stvaramo energije kojima manipuliramo prirodom, a da pri tome ne sagledavamo i njihova šira djelovanja.
Ipak ne mora too biti tako. Pa gdje griješimo?
Vidim pogrešku već u startu. Ne vidimo tko smo, a želimo imati moć. Kao da ćemo tako postati 'netko'. I tako sakupljamo more gluposti i postajemo opsni. Kada shvatimo da smo bića stvorena prirodom, stvarnošću, vidici nam se šire. Bez toga razvijamo svoje 'imaginarne svijetove' koje često namećemo dtugima, pa i zajednici. Ustvari to je stvarno sljepilo; duhovno sljepilo.
Prijatelji dragi, ne vidimo, ali duhovne oči nas još služe. One nam mogu pomoći. Vidjeti ćemo ljepši i bolji svijet; svijet u kojem se rađa život. Otkrivati ćemo Istinu kojom jesmo. Po Istini nema pogrešaka, ali ima radosti i sreće njenim otkrivanjem. Nećemo iskorištavati. Pa, Istinom smo stvoreni, a i dalje se stvaramo.
Ego nam je stvorio osjećaj centra i smisla zbivanja kao osnovu naše imaginacije stvarnosti. Dinamičan je to proces. Kako i ne bi kada te imaginacije stvarnosti odstupaju od stvatne stvarnosti. Očito smo u zabludi. Čemu se onda prilagođavamo? Ničem stvarnom, već 'navlačimo vodu na svoj mlin'. Često se tako borimo i protiv same Istine. Što mislite koje su šanse u toj borbi?
Sklonost greškama, krivim prosudbama, nedoživljavanju stvarnosti ... ukazuje na potrbu rada na sebi. Istinu ne možemo vidjeti, ali je doživljavamo. Tu ne vrijedi ono 'jedno priča, a drugo radi'. Priče i uvjeravanja su alati imaginacija. Viđamo ih na svakom koraku. Dobro se čini sukladno Istini. Ako je ne vidimo, možemo je osjetiti kroz djelovanja. Ona je stalno ovdje. Po njoj jesmo.
Prilagođavamo se učenjem kroz život. Mi, koji ne vidimo, ili gubimo vid, imamo već jedno sredstvo zamajavanja manje. Imamo naviku, pa i potrebu, stvaranja slikovnih zamišljaja. Trebaju nam za stvaranje naše slike stvarnosti. Slijepo rođenima te 'slike' čine upamčeni osjećaji i osjeti. Osvjestimo svoja djelovanja. Pročistimo time sebe, da nam se svijest približi Istini. 'Vidjeti' ćemo šire i bolje i postajati bolji ljudi. To je na dobrobit prema sebi i svima oko sebe. Postajati ćemo svijesni dio Istine.
A što sa onima koji griješe i tako predstavljaju opasnost za okolinu, a u konačnosti i za sebe? Tu su, pa se trebamo i njima prilagoditi. Takove će nas možda moći vidjeti i čuti. Možda se tako pokrene i njihova prilagodba Istini. Nešto je teže sa onima koji svijesno i namjerno griješe. Razlozi mogu biti i u sustavu rada društva. U tome su česti slučajevi odricanja odgovornosti. Put je tada duži, a često stradaju nevini. Dok je života prilagodba je konstanta. Nakon prvoga slijede novi koraci. Ipak, učimo i bivamo bolji i bliži Istini.
S ljubavlju ... Mladen ... 
----------
Objavljeno u glasilu Udruge slijepih Zagreba 'Vidici' za studeni 2021.
Post je objavljen 21.11.2021. u 12:38 sati.